nešto sitno

4

Bojažljivo se vrpoljilja u elegantnoj stolici La Rive. Znoj joj se slijevao niz vrat, a njeno lice, prazno, nije odavalo apsolutno ništa. Bila je poznata po sakrivanju emocija kroz dugogodnišnju praksu Bernardove igraonice s njom. I da joj baci jednu od onih plastičnih kuglica prevare, samo bi ju smrvila u rukama ravnodušno.

Nazvao ju je u zadnji čaš, vrlo vjerojatno i namjerno, da bi se pridružila njegovoj partnerskoj večeri i glumila poslušnu, divnu obitelj. Amanda mu je krasila rame, njegova nova prijateljica, a Mia se štipala noktima kako ne bi što iz nje zlovoljno izašlo. Jedva da je imala tridesetak godina, ali sve što on radi je primjereno. Najbitnije je da je Amanda izgledala kao novi primjerak playbojeve zečice, a ona nije smjela povesti Moniku sa sobom jer što će ljudi reći. Dok god joj je dekolte bio širom otvoren na izvolite, toliko se Miji skupljala vatra u grlu.

Gledala je svugdje samo ne nasuprot sebe kako bi izbjegla bilo kakav razgovor, bilo kakvu temu koju bi ona ili on mogli započeti. Naravno, oni te znakove nisu razumjeli.

"Uvijek si mi tako slatka Mia." izduženi, uvaljivački, cinični glas započeo je sa svojim samozadovoljavanjima i traženjem komplimenata. Zar je ona stvarno očekivala da ću ja njoj uputiti isto?

Namještala je bundu na krajevima stolice da ne bi slučajno dotakla pod i ponovno vratila pogled prema njoj. Ona je čekala.

"Hvala." Mia je jedva izustila stišćuči usnu kako ne bi još što nadodala. Ta bunda ti je plaća za usluge, pomislila je. Osjetila je Bernardov pogled kao da joj nagovješta da neće biti ugodno. Nije se dala smesti, pa nije valjda došla da dijeli honorare njegovoj starleti koja zahtijeva pažnju na svakom koraku. Sigurna je da ju ne dobiva od njega. To je puka glumačka pozornica.

"Mia, malo pristojnije." uzeo je čašu crnog vina među prste i lagano ih prislonio usnama. Elegantno, kao pravi aristokrat. Mia je podigla jednu obrvu nezainteresirano, ako želi da joj udijeli koji dobronamjeran savjet, ona je uvijek spremna, ali ulizivanje od nje neće gledati. Toliko daleko ne ide.

Amanda je šutila. Tolerirala je očev pogled još koju minutu pa promijenila temu "Koga čekamo i zašto toliko kasne?"

Kakve god da je on imao partnere, izgledali su jako neumjesni s obzirom na to koliko ih već dugo čekaju. Nije ona žena koja čeka, već koju se čeka, a ovo ponašanje joj je strogo neprimjereno.

Već deset mukih i neugodnih minuta, ona mora sjediti među njima i to sve zahvaljujući tim divnim partnerima. Krenula se ustati kada ju je Bernard vratio na mjesto samim pogledom. Gorčina mu je izlazila iz nosnica.

"Sjedni na mjesto i čekaj. Ne zanimaš me."prijetećim glasom pratio je svaki njen korak. Vratila se i popravila svoju crvenu, usku haljinu niže na bedra kako joj se ne bi toliko dignula kada se opet ustane.

"Nisi mi odgovorio na pitanje."
"Nije mi bila ni namjera." vratio je čašu na stol i okrenuo se Amandi.

Kreštala je kao mačka dok su pričali, a Mia je vrtila očima i čekala da se sve skupa što prije završi. Nije ju začudilo što ju je našao zanimljivijom verzijom jer je ipak Mia odisala negativnošću svaki put kada bi bila u njegovom prisustvu.

Taman kad se htjela opet ustati i otići protivno njegovim kontroliranjima i volji, Bernard je skrenuo pogled iza nje i ustao se. To joj je bio znak da i ona slijedi njegove pokrete i okrene se. Poznata silueta hodala je prema njihovom stolu zajedno sa ocem i tri zaštitara. Izgledao je kao da zna što radi, i kao da je ovo sve isplanirano u zadnji detalj, zadnji konac igle koja ju je bola u prsa. Opsovala je svaku psovku koju je znala.

"Matija, David." Bernard je slatkorječivo dao ruku svakome kao znak pozdrava, a Mia je stajala ukočeno i u nevjerici da joj je opet smjestio. Zašto prije nije povezala?