nešto sitno

16

Susret sa Matijom, njenim štogod bi bio da bi bio, ali neće biti jer do vjenčanja neće doći, svekrom, bio je neisplaniran i pomalo čudan. Morala se pojaviti u njihovoj tvrtci jer nema on vremena za jednu običnu studenticu koja će uskoro ući u njihovo obiteljsko stablo, pa bi bilo učinkovitije da se ona sama potrudi ako joj već nešto treba. Zato je vozila prebrzo, iznervirano i eto tako čisto da dođe što prije i ode što prije. Recepcija im je sijala posrebrenih elemenata i staklenih vrata. Čim je ušla, osjetila je brzinu mjesta, euforiju i događanje što je rijetko bio slučaj kod njenog oca. Nekako joj se činilo da je u njenoj BB korporaciji, sam način rada bio tih i samozatajan, dok je ovdje sve vrpjelo žurbom. Tapkala je noktima po staklenoj površini i čekala da ju doživi mlada, ufurana crvenokosa. Nije ni podigla glavu skoro pune tri minute, a Mia je bila sigurna da ju je uočila.

„Ćao." Govorila je glasno i držala ton ujednačenim, pomalo prijateljskim, ali ne previše jer joj ipak nije bilo drago da ona mora biti ta koja će prva pozdraviti. Recepcije ne služe samoposluzi nego strankama za upute. Nešto što ona nije dobivala.

„Da?" crvenokosa je usmjerila svoju precioznu pažnju na njenu najnoviju Max Mara kombinaciju. Čak su joj i štikle bile pod istim štihom.

„Ured Matije Horvata molim." Crvenokosa pod imenom Sara čije je ime uočljivo blještalo na njenoj kartici zašivenoj na crnu košulju ju je odmjerila od glave do pete. Mia koja je već navikla na zabadanja tuđih noseva u njena posla, dopustila joj je da se bavi tipičnim praznoglavim satisfakcijama i čekala.

„Oprosti, ali Gospodin Horvat je zauzet. Čini mi se da bi bilo primjerenije da se sastanete negdje drugdje." Makla je pogled i nastavila gledati u laptop ostavljajući Miju da prikupi svoje misli od šoka. Osjećala se kao da je Matijina ljubavnica koja je mlađa od njega za milenijum, a ljudi oko nje povezuju točke koje nemaju ni osnove da budu točke.

„Kaže se oprostite jer se meni ipak obraća sa Vi i kao prvo zahtijevam da mi uputite svoju pažnju jer sam iz višeg socijalnog kruga nego što ćete vi ikada biti" zastala je kada joj je privukla dovoljno pažnje pa nastavila
 „drugo, želim da me netko momentalno otprati do njegova ureda i želim ispriku jer je takvo ponašanje neprihvatljivo za ovu tvrtku i za ovu obitelj. Budite sretni da vas nisam otpustila na licu mjesta jer imam ovlasti za to. Sada nazovite Matiju i recite mu da je Davidova zaručnica stigla." Ispustila je sve u jednom dahu i gledala kako se Sarine oči miču u čudu i zjenice joj se šire u nevolji.

Trgnula se sa stolice kao da ju ganjaju i nespretno za sobom povukla papire koji su se raznijeli po stolu, oko nje, ispod nje. Na cijeloj površini je bio nered, a ona je mrmljala 'oprostite molim vas' i u isto vrijeme zvala na sve strane.

„Gubite mi vrijeme." Nadodala joj je sol na ranu i zamahnula kosom. Odmah se pored nje pojavio visoki gospodin koji ju je otpratio sve do najvišeg kata i ispričavao se u ime cijelog osoblja. Doslovice ju je molio na koljenima da ne kaže ništa pa je pretpostavila da je ili u intimnim odnosima sa recepcionerkom ili nadležan u njenom odjelu pa nije htio da se takva pogreška pročuje i njemu pripiše. Kimnula mu je glavom da neće ništa spominjati samo kako bi joj prestao dosađivati.

Kada je napustio njenu stranu napokon je odahnula i gurnula vrata Matijeva ureda. Dočekao ju je širom otvorenih ruku „Mia ljepotice. Drago mi je da si svratila. Nismo imali prilike puno pričati."

„Da, malo su nam okolnosti bile čudne. Kako ste?" Pitala ga je o svemu i svačemu, ali samo ona strogo nedetaljna pitanja jer mu nije htjela remetiti obaveze. Znala je, isto kao u njena oca, koliko je vrijeme novac. Čak je doznala da je Davidova mama u Milanu još koji tjedan zbog iznimnih okolnosti pa ju neće moći vidjeti još neko vrijeme. Ona je jedina osoba koju je voljela u toj obitelji.

„Znam da nisi došla da bi pričala o meni. Ajde, šta je bilo ovoga puta? Nije te valjda izbacio iz kuće? Rekao sam mu već koja su pravila." Nasmijala se na starca. Kad je David slijedio njegova pravila? Uvijek je taj tražio rupu, a kad je nije bilo bi ju sam napravio.

„Ma nije to, nego se ponaša prema meni užasno pa sam ga htjela malo spustiti na zemlju. Uz Vašu pomoć naravno." Pazila je na rječniku kako joj se ne bi omelo nešto neočekivano. Matija je sjeo i prekrižio noge.
„Slušam."

„Pa uporno mi govori da ja nemam nikakve ovlasti, da moje mišljenje nije bitno, da je taj stan njegovo vlasništvo, bla bla. I onda sam ja došla na ideju da mu lažem da ja imam suvlasništvo pa da uvaži moje mišljenje. Hoće neku poslugu koja je totalno nebitna i još je moja kolegica sa faksa koju će jebat meni pred nosom i onda će još ona saznat da smo skupa." Sve je pukla u jednom tiru i od umora slegnula ramenima i sjela na stolicu. Tek kada je to izrekla na glas je shvatila koliko je cijela ta situacija ništa drugo nego komična. Ne može podnijeti jednog običnog balavca nego dolazi kod njegova oca kao žalopojka i cinkaroš da bi dobila malo moći. Nije li dovoljno jadna? Monika je imala pravo. Ovo nema smisla i neće rješiti ništa.

„Smiri se. Neće on ni sa kim imati nikakve odnose i za to ću se ja pobrinuti. Ne brini jer on nema nikakvo vlasništvo jer je sve na moje ime. Pravno nema apsolutno ništa, ni najam ni pravo korištenja tako da praktički si došla kod vlasnika, mene, i rekla mu problem. Detalje ću ja riješiti." Nasmijao joj se, a ona se zacrvenila od neznanja. Kako je mogla doći tako nespremna i usuditi se izreći sve crno na bijelo. Nije ni znala pravno stanje, samo faktično i oslonila se na to. Osjećala se kao pravnica u pokušaju koja je ostala samo u pokušaju zbog najmanje greške, a to je nedovoljno znanja.

„Nisam znala. Koji idiot. Stvarno ću ga ubit." Stisnula je šakama koje su joj bile naslonjene na koljenima i zahvalila se Matiji na gubljenju vremena. Ispričala mu se bezbroj puta, isto kao što je ona Sara njoj na ulazu u tvrtku i brže bolje izašla dok joj se on samo smijao. Čim je izletila iz zgrade nazvala je Moniku.

„Šta oš?" odzvanjalo je sa zvučnika.

„Onaj kreten, jebeni, nije ni vlasnik. Bože kako sam ja glupa, ja ću njega u grob poslat sad kad ga se dočepam. Obrukala sam se za vijeke vjekova." Nabadala je štiklama do auta, a Monika se smijala. Već ju je čula kako će joj nabaciti da je bila u pravu. „Sam ti rekla. Ja ne vjerujem." Opalila se smijati.

„Ne pomažeš. Kako da ja sad izbjegnem gospodičnu?" mislila je na Janu koju je navodno već zvao da dođe na razgovor. Tko zna na šta je on mislio pod time.

„Pa šta ti je rekao Matija? Šta ti neće pomoć?" Nije ništa konkretno rekao. Samo sam ispala glupa.

„Ma ne znam. Da će on to srediti i da ovaj nema vlasništvo." Otvorila je vrata od auta i bacila štikle na zadnje sjedalo. Prolaznici, neki cura i dečko koji su se držali za ruke su ju pogledali kao da je pala s Marsa. Okrenula je glavu i zakolutala očima. Šta je tu čudno? Sasvim sam normalna.

„Onda ti ništa ne moraš. Vjeruj mu malo i čekaj da vidiš šta će bit." Mudrila joj je.

„A šta će bit molim te Mons? Kao da će David njega slušat. Ispala sam cinkaroš, dijete." Bosonoga je sjela na vozačko i zalupila vratima da ju nitko ne gleda. Već je skupila dovoljno pažnje.

„Ma koga briga šta on misli. Idi doma sad i jebi mu mater onako kako ti znaš." Njen savjet je bio filmski. Svatko normalan bi joj rekao 'pomiri se s njim' ili 'pričajte', ali ni Mons ni Mia nisu bile normalne pa ne bi one znale šta to znači. Nije im u bon tonu.

„Pa da znaš da hoću. To mi je bila i namjera. Ajde pozz, neka budala pokušava bočno i ogrebat će mi auto pa idem srat." Poklopila je brzopleto i izašla na pločnik.

„Pa jebo život jesi čorav!" digla je sve ruke u zrak i bosonoga čekala.

***
„Gdje si vlasničee!" zalupila je vratima i ljubila Macu na putu do dnevnog boravka. Samo njen glas je odzvanjao po hodniku.

„Neću odgovorit na to." David je ležao na kauču, opet, jer on nema drugih mjesta ni pozicija u životu. Ah da, on nema ni život kao što je uspjela primijetiti od kad živi s njim. Bitno da se on okolo hvali da ima, a stalno je doma. Ili je ona stalno doma i njoj je dosadno pa joj izgleda da je svima dosadno i da zapravo nitko nema život iako svi tvrde da imaju? Ne bi znala.

„A zašto nećeš bebo?" mahnula je malo glavom pa sjela do njega. Jedva je skrenuo glavu sa utakmice jer muški i nogomet su priča sama za sebe.

„Jer mi se ne da opet o istom Mia. Već sam ti rekao. Osim toga, haaalo! Utakmica! Jesi slijepa?" pokazao joj je na ekran i idiote koji su trčkarali po terenu za jednom običnom loptom. I to je njemu bila zabava? To je nešto najgluplje što je vidjela.

„Nisam i ovo je lice nezainteresirane osobe za tvoje idiotarije. Ja sam danas saznala nešto jako zanimljivo." Nije joj posvetio pažnje pa se približila bliže.

„Sam ja psiholog pa da mi pričaš svoje životne događaje. Ne-zanima-me. Da slovkam?" gurnuo ju je nazad da vidi bolje televiziju, ali je ona uporno dijete. Opet mu se nabila na vidik i prekrila sve svojom pojavom.

„A ja bi baš pričala o svom današnjem danu." Izgledao je kao da će ju lupiti, a ona se smijala. E te osvete, kako su samo slatke.

„Matija mi je rekao da ti nisi vlasnik ovog stana." Napokon ju je pogledao i zadržao pogled ozbiljnim i namrgođenim izrazom. Uhvatila ga je nespremnog.

„Šta si?" pitao ju je. Koncentrirala se na njegove oči, pa slijedila njegove crte lica, obraze, usne. Upijala je svaku njegovu manu, svaki dio njegove kože, njega samog, cijelu njegovu pojavu. Imao je savršen ten, ni trunka nepravilnosti, kao da je maneken za kremu za lice. Trepavice su mu bile guste, dugačke, kao u djeteta kad se tek rodi, možda i duže nego li je ona imala kada bi stavila maskaru. Nešto na što je uvijek bila ljubomorna kod drugih ljudi jer ona to nikada nije imala.

„Pitam te šta si?" povisio je ton da ju je izbacio iz transa. Jel ona to njega odmjeravala? Sasvim nesvjesno si je dopustila da se izgubi u njegovom izgledu, da nije više ni znala šta je rekla i šta se on toliko dere na nju. Po prvi puta joj je prošlo kroz glavu da on i nije baš tako odvratan kao što je oduvijek tvrdila. Čak joj je i sladak. Sama misao ju je prestrašila. David sladak? Mahnula je glavom da se riješi agonije. Ne, ne, David je ružan, bezveze, glup, neki tamo ženskaroš i on nju ne zanima. Apsolutno ju ne zanima.

„Ovaj šta?" primijetila je i njihovu udaljenost koja nije bila baš mnogo i nije se mogla nazvati udaljenošću kakvom bi ona preferirala. Osobni prostor joj je bio kompromitiran.

„Od kad ti pričaš sa mojim starim i šta izvodiš? Opet mi nešto muljaš iza leđa?" sad se on njoj približio bliže, a ona osjetila knedlu u grlu. Nije njoj bilo do toga što je on ljut, što se on dere, jer on se uvijek dere i ona ne zna ništa drugo nego njegov glas koji se na nju dere. Njoj je bilo to što je ona razmišljala o stvarima o kojima prije nikada nije razmišljala i što je gledala Davida kako ga nikada prije nije gledala. Osjećaji u vezi svega toga su joj bili iznenadni i pomiješani.

„Ne muljam ja ništa." I samo je čekala njegov sljedeći korak. Jedino u što je bila sigurna jest da nije znala hoće li ga moći podnijeti.