nešto sitno

32

Položila je oba lakta na drvenu podlogu, pridržavajući glavu među otvorenim dlanovima. S njene obje strane sjedile su Monika i Katarina jednako nezainteresirane za opasne djelatnosti koje su im se vrtjele pred očima na prezentaciji. Zahvalila je predzadnjem redu, da ju anksioznost opet ne bi uhvatila pred Majinim očima.

 Profesorica odštetnog prava je bila duša, najbolja profesorica koju je imala prilike upoznati, ali ona se jednostavno nije mogla skoncentrirati na predavanje. Zanimale su nju te opasne stvari kojima se može ugroziti ljudski život ili imovina većeg razmjera i koje su to okolnosti koje ih doista čine tako teško ugrožavajućim da je potrebna povećana pozornost pri njihovom obavljanju, ali David. Nije ga smogla izbaciti iz uma, njegovo puko prihvaćanje Petrova čina, kao da nije ni trenutka dvojbio da je ono što je ona rekla istina. 

Nije ga više razumjela, jel on shvaća što se to događa među njima i njihovim obiteljima ili je tek sad razaznao istinu? Zbog čega ona ima osjećaj kao da je on svo ovo vrijeme imao u sebi neki mali indicij, pa bio makar najmanji, da je ono što je ona sinoć s njim podijelila istina i samo istina.

Monika se kolebala u stolici, s lijeva na desno, vrteći rozu kemijsku pod prstima „Što si tako snuždena? Opet je nešto napravio tvoj dragi budući mužić?" Uzela je udah težak teretu kojeg je nosila u srcu „Ovaj put nije samo on nego i moj otac." Nevoljko je priznala.

Kata je pomaknula interes sa crvene prezentacije i nagnula se prema njoj „Jesi dobro?" Nisu pitale puno, ali kao da jesu. Nikome nije još govorila o svojim nedoumicama, kontradikcijama s kojima se nije znala nositi i optužnicama za koje nije znala jesu li istinite. 

„Mogla bih biti i bolje. Razapeta sam između dvije strane i ne znam kojoj da vjerujem. David se ponaša užasno čudno, ne priliči mu." 

Monika se osmjehnula „Ni ti se ne ponašaš kako ti priliči." Uputila joj je pogled ispod obrva.
„I osjećam se tako da ti iskreno kažem. Ovo nisam ja. Ja ne sjedim prekriženih ruku i čekam da me sudbina ponese." 

„Još si i slikovita." Potapšala ju je po ramenu „Tebi treba jedna dobra porcija pizze i ti ćeš meni bit ko' nova, kad ti kažem. Zajebi tog Davida i tu tvoju prokletu obiteljsku dramu. Što te briga uostalom što su dvojici balavca povrijeđena ega iz nekog razloga? I šta ćemo sad? Osim toga, šta ti tu i možeš učiniti?" slegnula je ramenima i okrenula ponovno pogled na Majino predavanje. Možda je i bolje da za sada posluša Monikine savjete i pauzira svu tu personalnu istragu koju nosi u sebi. Prije ili kasnije sve dođe na vidjelo.

„Imaš pravo." Složila se ona i s Katinim prijedlogom da je možda pametnije da svu tu svoju pozornost usmjeri na nešto korisno, kao što je učenje, što ju uostalom ni nije iznenadilo od nje koja uvijek svoje prioritete posloži prema fakultetskim obvezama. No, tokom cijelog šaltanja slajdova, jedino na što se ona skoncentrirala bile su njene misli.

 Nakon što se isplakala, bože ti oprosti, u rukama svojeg neprijatelja i trenutnog cimera, potrčala je što dalje od njegova krute statue, u svoju sobu kako mu ne bi morala više objašnjavati što je time mislila. Kako u biti, sama sebi više ne bi morala objašnjavati što je pod time mislila i zbog čega ga je onako slasno poljubila kao da joj život ovisi o tome da još jednom kuša njegove usne na svojima. Zašto je to uopće napravila? 

Mislila je da ga ne podnosi, da ga ne može vidjeti svojim očima, ali njeno tijelo se s time ne bi složilo. Kao da je vrvilo nekom vatrom, neopisivim žarom koji ga je zvao da joj bude bliže. Bila je ona luda žena, doista jedna obična luđakinja. Tko to još normalan želi fizički kontakt s dečkom koji ju vrijeđa? 

Uvijek isto, povrijeđena i tiha dignula se sa drvene klupe nakon što ih je Maja otpustila na pauzu.

 
„Želiš kroasan? Nešto sam ogladnila." Monika je vadila novce i karticu iz torbe šuškajući po torbi i stvarajući halabuku oko sebe jer je bila prva u redu za izlaz. Svi su nešto cupkali pod zubima od nervoze, a Mia je samo slegnula ramenima „Može uzmi mi jedan. Moram nešto obaviti, brzo se vraćam."