nešto sitno

38

„David ne priča sa mnom." Naslonila je glavu na drveni klupu pred sobom u punoj dvorani studenata i skrenula pogled prema svojoj najboljoj prijateljici. Monikini obrazi su bili užareni, a osmijeh nije smogla skinuti s lica dok ju je ova zabrinuto pogledavala.

„Šta si sad napravila?" samo je podigla jednu značajnu obrvu u skrivljenom obliku i srozila joj onaj tihi pogled, da ti ne treba više ništa uputiti jer ti je sve već kristalno jasno. Uvijek neke drame s njima dvoje, nikako da dođu na zelenu granu, pomislila je.

„Zašto misliš da sam ja nešto napravila?" odmah se branila. Nije uvijek ona ta na koju se krivnja može svaliti, pogotovo kada je riječ o Davidu.

„Šta si napravila?" ponovila je opet čitajući iz samog njenog punopraznog beljenja da je uistinu ona nešto napravila, kao što uvijek radi. Njena tobožnja sakrivanja nisu bila toliko sakrivena. Ne kada ju toliko dugo poznaješ.

„Agh!" Mia je podignula glavu sa izrezbarene,ogoljene klupe i naslonila ju na znojne dlanove „nisam ja ništa kriva. On je samo kreten."

Nije slagala, to je neka puka formalnost s kojom je bila upoznata.

„To si znala i prije nego li si spavala s njim." Razgovjetno joj je dobacila kao da je to sasvim uobičajena stvar o kojoj se može pričati u ovakvim okolnostima. Prostorija puna studenata s kojima, pa u većini nije progovorila više od dvije suvisle rečenice i to jedino kada su se održavali kolokviji, nije mogla biti nagomilanija.

„Tiše!" uputila joj je prijekoran pogled „ne treba mi još više tračeva od onih koje primam na svakodnevnoj bazi."

„Kao?"

„Kao to da svi znaju da sam zaručena za Davida i svi ga žele?" pogotovo Maja, jedan od primjera očajnosti.

„Mia, bit priče. Šta si napravila?" zakolutala je očima i listala skriptu pred sobom išaranu kojekakvim bojama i natpisima usred teksta da je jedva razumjela od kud počinje tekst same skripte, a od kud 'pametne' riječi neke budale prije nje koja je imala potrebu pisati na svakom retku rečenice.

„Rekla sam mu da je ženskaroš." Posve tiho joj je naglasila, brzopleto u zadnjem dijelu kao flaster kojeg otkineš sa rane da što prije završiš i da što manje boli.

„Mia! To se ne radi." Odložila je papire od živaca i okrenula se prema svojoj najboljoj prijateljici „dečki vole da cure s kojima su znaju da imaju iskustva. To ti je jednostavno tako, ali ne vole da im se kaže da ga daju svakoj, kužiš?"

„Ne, ne kužim ništa, pogotovo ne ovo zadnje što si rekla. To je jedno te isto."

„Ne nije. Isuse, slušaj me." pogledala je na kratko ispred sebe u red niže ima li koga tko bi potencijalno mogao slušati njihov razgovor, a kada se uvjerila ni da red iznad njih nije zainteresiran, približila Miji „dečki su ti 'ajme ja sam macho, zgodan, mogu imat svaku, jebem svaku' ali to da ti tako misliš da on jebe svaku, a u biti on je mali mlitavac kojem se nekad posreći, nekad ne, ali je bit da ti misliš da je on takav."

„To je sve što cure ne žele mislit." Prekinula ju je zgrožena dok ju je Monika samo lupala po ruci da joj ostavi prostora da dovrši svoju priču.

„Slušaj me, oni misle da cure to privlači, da ih to pali kad kao on je frajer." Pokušala je ponovno, a na Mijinom licu je mogla zaključiti da uzalud pokušava, da ju je ova odavno izgubila u nijansama njena 'dokazivanja'.

„Odustajem!" podignula je ruke i okrenula glavu.

„Nee, zašto? Reci mi još!" Mia se uzvrludala na mjestu skrećući Monikin pogled opet na nju.

„Šta da ti pričam kad me gledaš kao da sam vanzemaljac. Dečki su ti govna, uvijek bili uvijek ostali. Samo je pitanje hoćeš li ti uzet to govno i zapakirat si ga malo ljepše ili ćeš ga pustit da ga smetlar pokupi." Monika je rukom pokazivala svoju metaforu tvoreći krug prstima i poluotvorenim dlanom pokušavajući dočarati svojoj izgubljenoj prijateljici da su takve stvari normalne. Da su takve stvari svakodnevne.