nešto sitno

25

„Zašto me uvijek moraš nervirat?" David joj se derao na uho i rukom kojom je držao njenu podlakticu ujedno joj je održavao ravnotežu da ne padne na noge od neočekivane blizine kojom ju je privukao. Zatreptala je očima da se razbudi i usredotoči na hodajuću nevolju.

„Zato što ti mene uvijek nerviraš i to ti je krug kojeg mi nikada nećemo zatvorit." pametovala je. Zašto je tako zgodan? Da ju baci na taj kauč iza nje, ne bi se bunila ni trenutka. Šteta za tu jezičinu, sve osim karaktera mu je na mjestu. Baš po Mijinom ukusu.

Ignorirao ju je i uzdahnuo glasno i primjetno „Mia ta kokoš ide van!" Znala je da je taj uzdah bio namjeran.

„Ti letiš van, ne moja Milica. Ne mogu joj to napravit." Okrenula je glavu prema kokoši i promatrala ju tužno. Smarat će ju sad do sutra kao da se dogodilo ne znam ni ja što. Koje je to dijete. Zgodno dijete i nepodnošljivo, pizda mala napeta.

Šta mi je u zadnje vrijeme isuse? Hormoni na sto stepeni. Napet mi je, da baš to, napet.

„Mia pričam s tobom. Ne sanjari mi tu nego se pobrini za ovaj nered. Kao da živim sa beskućnikom. Jesi ti vidjela ikad stan kako izgleda ili su te tvoji odgajali na brodu? Ne bi me čudilo kad mi znaš od stana napravit selendaru. I da,što god si s njom mislila neće od toga biti ništa jel jasno?" trgnuo ju je na trenutak i natjerao da se opet posveti njemu. Teško joj je to palo s obzirom da joj se definicija napetog vrvila po mislima.

„Nećeš ti meni ništa naređivat!" napamet je bubnula jer ga nije čula ni upola koliko se pravila izvana da jest, još da pomisli da nije sposobna voditi jedan razgovor s njim dok joj je na milimetar od nosa. Vidno polje joj je bilo za poželjet, na to se nije imala što buniti. Mogao se obrijat, bar to, da ju ne bodu te dlake u oči. Tko zna kako se ljubit s time? Sigurno bi ju sve bockalo pa bi joj propala sva volja.

Dečki su baš napeti kad imaju taj stav boli me kurac i badboy vibe, ali ipak ima nešto što te privuče pa ti ni sama onda ne znaš što je to točno, ali je neodoljivo i preriskantno. To joj je bio David. Napet.

Ponosna sam na ovu definiciju, oborila sam sa razmišljanjima. „Onda imamo fin ručak danas." Pustio joj je ruku tako što je zamahnuo naglo i vratio ju korak u nazad. Gledala mu je u mišiće na rukama izgubljena. Proradi mozak molim te proradi.

„N-nee. Ne!" podigla je obrve pa ih spustila i suzila oči namrgođeno kako bi mu se pokazala opaka. Nije imala pojma o čemu pričaju. „Dobro što je s tobom danas?"

„Ništa nije sa mnom i ne približavaj se Milici. Ona ostaje s nama i kraj teme. Valjda i ja imam pravo glasa u ovoj kući."
„Na temelju čega?"
„Bračne stečevine?" zvučilo je više kao pitanje, a trebao je biti strog i formalan odgovor. Da zvuči kao da zna o čemu priča i nije pala s Marsa. Buduća pravnica u pokušaju, neuspjelom, nedovršenom. Bože samo se brukam.

„Mia nismo u braku-„ zašto on kad priča uvijek ima potrebu izgovoriti moje ime? Da me podsjeti kako se zovem? To jedino želim čut u krevetu, a ne na dnevnoj bazi. Isuse Mia prestani!

„Hvala Bogu! Nit ćemo bit. Ne zvala se ja Mia." Da slučajno ne bi zaboravio kako se zove pošto ima potrebu za tolikim naglašavanjem. Pogledao ju je čudno „Kako onda na temelju bračne stečevine prosvijetli me?"

„Ne znam i pusti me na miru." Podigla je bradu u visine pa makar ispala glupa. On je gluplji što se uopće raspravlja s njom. Zna koliko je tvrdoglava i da nikada neće odustati ili ne imati odgovor nazad. Pretjeruje.

Ohoo hoo, što je to? Ne, ne ne. Raširila je oči u strahu osjećajući onaj najgori osjećaj kojeg svaka žena proživljava svaki određeni dan u mjesecu. Obuzdala ju je panika da se počela vrpoljiti na mjesto. Zaobišla je Davida preskokce dok ju nije ponovno uhvatio za lakat i povukao nazad prema sebi. „Di ćeš sad? Neće ti pomoć ti izgovori. Ostaješ ovdje dok to ne raspravimo do kraja!"

Njemu je očito bio pun kufer, a njoj krizna situacija u kojoj se nije znala izraziti. Psovala je muški rod pod zubima i vrpoljila se i dalje na mjestu dok ju je on čvrsto držao. Ljuto i čvrsto. Super, šta se on ima na mene ljutiti? Uvijek mora biti na prvom mjestu. Zakolutala mu je očima. „NEMAM VREMENA! Hah." Iskreveljila se.

„Dobro stvarno koji je tebi kurac danas?" gubio je strpljenje, a ona ga odavno nije imala. „Prestani se vrpoljit sama si si ovo napravila. Šta si ti mislila da ćeš s ovim meni dokazat? Da si ti kao bolja od mene i mož-„

„Davide jebem ti sunce u pičku materinu i sve na ovome svijetu pusti me curim i završit ćeš skupa sa mnom u lokvi krvi. Premazat ću ti je nasred čela ako me ovog trenutka ne oslobodiš." Vrisnula je smrtno ozbiljna. Sram, nelagoda, živčanost, sve joj je to prošlo odjednom. Htjela je propasti u zemlju. Zašto se uvijek takve stvari događaju baš njoj? Nije još trebala dobiti, zato nije ni stavljala uložak.

David je problijedio, pozelenio i pustio joj ruku iste sekunde kad je registrirao što mu je rekla. Da je mogla uhvatiti tada sliku tog užasa na njegovom licu, bila bi je uokvirila na sred ulaznog hodnika da se smije svaki put kada uđe u stan. Jadni ti dečki, ali ipak su jadnije žene. Teže je danas biti žena u ovom svijetu. Zasigurno.

Trošak je to.

Prošao je rukom kroz kosu dok je ona trčala prema stepenicama „Ov—a-j. .da. Samo ti to-da. Okej. Khm." Progutao je knedlu u grlu pa sjeo na kauč. 

***

Hvatala ju je nostalgija čim je kročila u sive limene pregrade lifta tvrtke njena oca. Nije htjela biti ovdje, bilo gdje samo ne ovdje, ali je znala da to mora obaviti. Ono što je saznala nije mogla samo tako izbaciti iz glave i praviti se kao da se ništa ne događa. A događa se svašta i događa se mnogo.

Kome ona doista može vjerovati? Majka joj je daleko, nikada joj ta žena nije bila blizu, otac joj je doduše pred nosom, ali pokvaren i prazan kao opušak cigarete kojeg baciš kad do kraja izgori. David joj je na dohvat, a laže joj u oči i petlja se sa njenim bivšim, o kojem također ništa ne zna osim da ju je ostavio i pobjegao glavom bez obzira. I to vjerojatno ima veze s njenim ocem, još jedan razlog zašto mu ne vjeruje, bar ne u tolikoj mjeri. Moniki, jedino se njoj može povjeriti, ali nije ni sigurna u ono što zna i ako je to što zna uistinu i zbilja ono što ona zna.

Neki starac je smrdio pored nje u zatvorenom prostoru od par metara i velikim ogledalom iza njenih leđa. Stala je bliže tipkama s označenim brojevima i zadržavala dah kako bi umanjila strahotu. Čovjek je obučen i skockan od glave do pete, a ne može si sapun kupit. Zakolutala je očima.

Vrata su se na njenu sreću naglo i brzo otvorila, a ispred nje se pojavila mlada plavuša sa uskom haljinom i naprlitanim noktima, iritantnim glasom dozivajući njeno ime. Sva je uzbuđena skakala oko nje, pokazivala joj kojim putem mora ići kao da ni sama ne zna gdje je ured njena oca. Ugrizla se za jezik da ne komentira i suvišno gubi svoje vrijeme te ju tihim koracima pratila.

Dal da mu kaže ili ne? Duboko je uzdahnula pa izdahnula. Kome da vjerujem?

„Slobodno!" nije ni skužila da je već bila pred vratima i da ju je tajnica preduhitrila pristojnim kucanjem. To nije bilo u njenom stilu, ali preći će joj preko toga ovoga puta. Da se nju pitalo samo bi banula i krenula sa dernjavom. Tako se osjećala. Jadnom i iskorištenom. 

"Mia." Dignuo je pogled sa radnom stola, a ona se okrenula prema tajnici i zalupila joj vratima pred nosom kada je kročila u prostoriju. „Ne znam šta da radim." Prošaptala je slomljeno i pogledala Bernarda ravno u oči. Ipak joj je otac. 

Polagala je sve nade u to da joj on ne bi lagao. Barem on. Da bi se na kraju uspostavilo da joj je on možda i najviše lagao.

„Bolje bi bilo da sjedneš Mia." Mia, Mia, Mia. Samo joj je odzvanjalo. 

Svi je nešto zovu, a nitko da joj kaže istinu.