nešto sitno

14

Predvidljivo, David Horvat te večeri nije skuhao ni j od jela. Već se bližila noć, a Mia se spustila iz sobe nakon slijepog pokušaja učenja i niske koncentracije. Nije mogla ni pet poštenih minuta sjediti za onim stolom, a da ne misli o tome kako mora živjeti u toj kući. Prostorija koju je dobila joj nije bila loša. Štoviše, soba joj je bila odlična, ali sama činjenica da to nije njena soba, da to nije njena kuća, joj je bila dovoljna da ne uči, da se ne koncentrira na stolu jer stol nije njen, i da misli o tome kako što prije otići. Zvala je oca bezbroj puta i još uvijek joj se nije javio. Zvala je i tajnicu, Lidiju ili tako nešto, imena nikada nije pamtila, a ona joj je samo odbrusila da su to nebitne stvari i da ona ima previše posla da se bavi njenim obiteljskim problemima. Divna gospođa. Sasvim sigurno je dobila svoju poziciju na temelju ljubaznosti pošto je očito da je dobra u tom području.

„Ništa mi ne miriše." Iako je bila zabrinuta, Davidovo nesnalaženje u kuhinji ju je zabavljalo. Lažni izrazi lica koje je sakrivao i glumatao, izazivali su u njoj još veći pogon da ga isprovocira i pokuša ga izbaciti iz takta. Rijetko kad bi uspjela, ali čim se imala za što uhvatiti, poput ove situacije, nije htjela propustiti priliku.

David se namrgodio „Zato što ničega nema." Objasnio joj je kroz niski ton samotolerancije. U istom se trenu spustila sa zadnjeg povišenja stepenice i nagnula na ručku koja ih je sve spajala. Sva je sijala u zadovoljstvu.

„A zašto ničega nema?" neka je očito, njoj je bilo samo bitno da to izađe iz njegovih ustiju. Baš ju je zanimala ta providna izmišljotina.

„Zato što ništa nisam skuhao." Čekala ju dalje obmani, ali on na to nije imao što nadodati. Sjeo je na kauč i upalio televiziju kao da nje tamo ni nema. Zakrulio joj je želudac od gladi i sva njena želja za hranom je pala u vodu. Iako je znala da nema pojma o kuhanju, nadala se da će možda naručiti nešto izvana i slagati da je to njegov trud i rad. Nažalost, nije ni to dobila. U stomaku joj je prošao trnac nezadovoljstva.

„A zašto ništa nisi skuhao? Možda ne znaš kako?" kada već nije dobila ono što je željela, odlučila je da sa provociranjem neće stati. Živcirao ju je kako lagodno i mirno leži kao da nije ništa trebao i kao da je sve što je imao za napraviti već odavno riješio. A nije ništa završio.

„Jer to nije moj posao i sutra stavljam natječaj za poslugu. Treba mi netko u ovoj kući osim tebe da me drži zdravim." Pojačao je volumen da se čuo sam odjek navijača s utakmice i glas govornika večeri koji ih je nadglasao. Mia je stala pred ekran i stavila obje ruke na kukove. David je gunđao „Makni se!"

„Nećeš nikog tražit jer si sam sposoban čistiti iza sebe i ja ću te to naučit. Ako ne znaš, od danas imaš poduke a la Mia i da te nisam čula uopće. Činjenica da ne znaš osnove je očajna. Čuješ me? Očajna! Muško si, e pa šta? Sad ne misliš ništa radit i čekat da se sve sredi oko tebe? Ne može." Kokodakala je kao pokvarena ploča, kao mama koja podučava dijete i dere se na njega. Mahao je rukama da se makne i ne smeta mu. Nije ga slušala.

„Neću ja ništa, i imaš pravo, ja ne moram ništa. Imam para, problem riješen. Makni se!" nagnuo se laktovima na koljena sa daljinskim u rukama i pojačavao glas kako ju ne bi više slušao. Mia se derala iz zadnjeg kralješka, a on je i dalje pojačavao kako bi ju televizija nadglasala. Zabila se u njega kako bi dohvatila upravljač. Stajala je između njegovih nogu i prostirala cijelo svoje tijelo u vis kako bi izvukla iz njegovih ruku to malo crno govno. Micao je leđa na naslonjač kauča i ispružio što je više mogao ruku u zrak. Završila mu je praktički u krilu, da se osmijehnuo njenoj poziciji, gurnuo ju sebi u krilo i gledao ju zbunjenu i crvenu od srama.

„Prestani!" derala mu se na uho kada je uspjela dotaknuti uređaj, ali bila previše odvraćena i rastrojena.

„Ništa ti ne radim. Sama si tu došla." Namignuo joj je i stavio obje ruke oko njenih šaka, stisnuo što je više mogao kako se ne bi mogla osloboditi. Vrištala je i režala, pokušavala se istrgnuti iz njegovih ruku, ali nije joj dao. Položio je svoje ruke skupa sa njenim oko njenog struka te ju povukao bliže kako bi točno sjela na njega. Pogledao ju je direktno u oči.

„Ne ponašaj se kao da sam to htjela i pusti me." Dernjava sa televizije joj uopće više nije bila u pozornosti i nije joj toliko smetala. Kao da je sve utihnulo, iako je sve bilo življe nego inače, a samo je gledala u njegove plave oči i osjećala kako joj se sve na tijelu crveni, od obraza do vrata. Sam njegov pogled na njoj, izazivao joj je nelagodu i sramežljivost. Nikada ju nitko nije tako gledao. Pred nikim nikada nije bila toliko otvorena kao slikovnica koju svako dijete može pročitati.

„A nisi to htjela? Zašto si onda na meni?" glas mu je bio niži, a čula ga je zbog blizine unatoč pozadinskoj galami. Nastavio ju je promatrati u zjenicu, nije trepnuo ni jednom. Imao je čudan izraz lica, da nije mogla dokučiti o čemu razmišlja. Jedva se skoncentrirala na ono što joj je rekao. Tek kada ga je registrirala i kada su riječi otputovale u njen lijevi dio mozga koji je zaslužan za logičko razmišljanje, ga je pokušala odgurnuti od sebe tako što se počela meškoljiti na mjestu.

„Pusti me!" gurala ga je i gurala, ali nije se uspjela niti pomaknuti.

 Smješkao joj se cinično „Samo se ti miči srećo. Dobro su te naučili." Pocrvenila je još više, a najgora stvar od svega joj je bila što to nije mogla sakriti od njega. Ruke su joj bila iza leđa, a sva njena sramota pred njegovim očima.

Osjećala se bespomoćnom, ali u isto vrijeme i poželjnom. Kao da je izazvao ono nešto u njoj što dugo vremena nije osjetila kod nekog dečka i to ju je plašilo. To ju je prestravilo. Iako je sve to njemu bila zajebancija, kao što je i njoj trebala biti, bojala se da je mjesec dana u kući sa njim previše za njene emocije i psihičko zdravlje.

„Odvratan si i ne pali me to. Vidi se da dugo nisi imao akcije kad se zadovoljavaš curama koje to očito ne žele. Malo smo očajni?" složila je umiljatu facu, kao da ona njega odjednom žali za sve što joj je rekao. Kao da je ona jaka, nju to ništa ne dira, ona to ništa ne zamjećuje niti osjeća.

Privukao ju je nasilno još bliže sebi tako da joj je glava poletila prema njegovoj ostavljajući centimetar između njihovih noseva. Osjećala je njegov dah na svojoj koži, situacija koja joj je već bila poznata od prije. Ovaj put joj se nije činila toliko gadnom. Prolaznom. Činila joj se prolaznom. Kao da bi ovaj put čak mogla tolerirati njegov dah na sebi.

„Ne igraj se sa mnom jer oboje jako dobro znamo da ja imam listu čekanja i da bi mnoge ubile da su na tvojem mjestu. Očajnost nije u mom vokabularu. Štoviše reklo bi se za tebe da jest, a ako te već zanima, ne pali mene ništa tvoje. Sasvim suprotno, mislim da mi se od tih tvojih koščatih kukova može samo spustit." Šapnuo joj je na usne, skoro pa dotaknuvši je svojima i napokon joj pustio ruke koje je do maloprije toliko čvrsto držao iza nje. Izbezumljeno je gledala u njega, osjećajući čudnu emociju u svojem organizmu. Nije ju povrijedilo to što je rekao, ali nije ju niti prošlo samo tako.

„Malo si previše umišljaš i mene isto ne privlači ništa tvoje. Vidi sve ti visi." Pogledala je prema njegovom stomaku koji je iza majice vidno pokazivao izdefinirana prsa. Pravila se da ih ne vidi i maknula se sa njegova krila.

 Naglo je ustala „ I da me više nisi taknuo." Prijetila mu je. Pojačao je volumen na televiziji i ignorirao njeno postojanje dok je ona bijesno otišla nazad na stepenice i popela se do svoje sobe. Još uvijek je bila rastresena.

***

„Napokon, šta se dešava?" začudila se kada je čula očev glas sa druge strane linije. Pokušala je bezbroj puta ga dobiti na telefon od kad joj je ukinuo kartice i prisilio ju da useli kod Davida, ali neuspješno. Kada ga je konačno dobila, laknulo joj je u prsima i sva briga koju je osjećala je nestala.

„Imao sam nekog posla. Šta ti treba?" nije okolišao. Nikada nije okolišao, a svaki razgovor koji bi vodili već je bio predodređen. Znao je što će reći, znao je što želi i koji su njeni zahtjevi, a znala je i ona da to neće ići i da je bezveze zvala. Ali ipak, ona je zvala i sama njena pozitiva, budila joj je nadu.

„Treba mi da mi objasniš zbog čega si mi ukinuo sve kartice i preselio me kod Davida kao da sam igračka." Htjela je urlati. Ajme, kako je samo htjela podignuti glas na tog čovjeka, ali kontrolirala se i staloženo ga čekala. Znala je da neće ništa rješiti bespotrebnim izazivanjem osjećaja krivnje. On to nema, on to nikada nije imao i neće imati bila ona njemu kćer ili ne. To ne mijenja činjenično stanje.

„Ja sam te preselio kod Davida? O čemu pričaš? Ja ne znam ništa o tome." Odgovor koji je dobila ju je zatekao nespremnu. Očekivala je sve osim toga.

„Kako misliš ne znaš ništa o tome? Meni je David rekao da sam ja na to prisiljena. Zaštitari su me izbacili iz stana, sve moje stvari su već bile u koferima. Kako misliš ti ništa ne znaš?" paničarila je i hodala po dužini cijele sobe. Jel on to nju sprda? Jel njemu ona stvarno lutka za igranje?

„Prvo se smiri, a drugo me slušaj. Ne znam o čemu pričaš, ali ja sam ti ukinuo kartice jer previše trošiš na njima na gluposti i htio sam te naučiti lekciju, ali već sam ti danas sve vratio. Za stan ja ne znam apsolutno ništa. Gdje si sad?" suze su joj se nakupile u očima i sjela je na krevet kako se ne bi srušila. Osjećala je jaki puls u podnožju glave.

„Kod Davida. Kod njega sam već par dana jer su mi tako rekli. Pokušala sam te dobiti, ali mi se nisi javljao. Čak mi je i mama rekla da zna da si me poslao kod Davida." Sve joj je bilo nerazumno, komplicirano, zamršeno. Nije znala kako se osjećati.

„Nisam ništa pričao sa tvojom majkom, ali vidim da ni ona nije upućena u ništa. Slušaj me dobro, nastavi živjeti sa Davidom kao što si dosad i obavještavaj me o svemu. Želim znati sve. Apsolutno sve! Jel me čuješ? Dotad ću ja razgovarati sa Matijom i pokušati dokučiti što to taj mali izvodi."

„Ali tata! Ne možeš me pustiti ovdje!" panika ju je hvatala da živi s nekim koji tako lagano laže, da više nije znala u što vjerovati. Imala je povjerenja u svog oca unatoč svemu što joj je napravio u životu i mrzila je Davida, doista jest, od kad zna za njega, ali isto kao što nije bila sigurna mrzi li ga uopće isto toliko koliko je iz prve mislila da ga mrzi, isto tako nije znala vjeruje li ocu isto onoliko koliko je mislila da vjeruje.

„Okej." Naposlijetku je promrmljala i nastavila slušati njegove zahtjeve. Tu noć nije oka sklopila.