nešto sitno

12

"Halo." nakon tri propuštena poziva i uzurpiranih jaukanja, Mia je odveć izgubila svaku volju za razgovorom. Zvala je njega prvo, zloglasnog vraga koji je pokrenuo svu mržnju u njenim kostima, ali očekivano nije podigao slušalicu. Probala je opet, pa opet svakih pola sata dok joj se nije javila Amanda. Nije zvučala pristupačno, a nije se ni Mia tako kod nje htjela osjećati.

"Gdje mi je tata?" nije okolišala oko žbunja zamršenih priča, što je Amandu probudilo iz komešanja. Već ju je mogla zamisliti kako stoji na sjajnim pločicama sa kućnim telefonom u ruci i ogledava svoje novo ukrašene i ispolirane nokte. Još joj samo fali da vrti očima.

"Od kud da ja znam i zašto zoveš na kućni?" iako je kuća bila Mijina, neke su se stvari previše promijenile u premalo vremena. Sama činjenica da je njen pristup prkosan i veličanstven, odavao je koliko se zalijepila za njegovo bogatstvo i prisvojila sve što je stigla. Gadilo joj se slušati njena nabadanja.

"Zovi ga u ured." nastavila je prije nego li je Mia mogla nešto odrješito spustiti. Žvakala je tko zna što u ustima, a mljackanjem je samo naglašavala svoj srednji sloj i malograđanštinu. Gdje ih nađe.

"Ne bih ga zvala ovdje da sam ga dobila tamo. Nemoj bit glupa nego mi reci gdje je." nije se dala smesti. Više na prste nije mogla nabrojati koliko je puta okretala jedno te isti broj i sjedila sa telefonom u ruci, pomalo očajnički. Mogao ju je poslati u kuću sa Davidom, ali nije mogao opravdati svoje poteze. Tipično.

"Ne znam i ne zanima me. Jesmo završile? Imam manikuru za petnaest minuta." Ipak ih nije napravila.
"Idi, idi. Sirotinja." prokomentirala je sama sa sobom i već na pola rečenice zaklopila slušalicom. Koliko li se samo ta žena uštekala za malo luksuza, nije ni svjesna koje to sve posljedice nosi i u kakvim je zapravo sranjima. Ni jedna manikura joj neće opravdati patnju koju će od Bernarda nositi na leđima. Dobro da nije nešto pametna, pa možda ju to neće brinuti. Točno takva mu i treba. Da je malo bar pametna, ne bi išlo. Kao što ne ide ni Mijin i Bernardov odnos.

Sjela je za krevet, konačno u svojoj sobi nakon što je dezinficirala Davidovu i nakon što je kupio novi madrac jer je toliko razmažen. Nosili su ga iz Lesnine skroz na kat, raspakirali i namjestili jer gospodin to ne zna i nema on vremena za tako sitne i nebitne stvari. Bilo ju je sram pogledati ih u oči nakon što im je uvalio novčanice u ruke i zalupio vratima pred nosom.

Okrenula je drugi broj, odustavši od jedne strane i pokušavajući na drugu. Rekla joj je da će ju nazvati kroz par dana da razgovaraju normalno o cijeloj situaciji, ali nije se toga držala. Opet ju je zaboravila, očekivano.

"Mama." započela je odmah čim je zastao zvuk.

"Mia dušice." preumiljato joj je zvučao Sonjin glas, ali mama joj je. Zagonetno ili ne, bilo joj je drago da se bar javila kad već tata neće. Stvarno je imala sjebanu obitelj.

"Htjela sam te čuti." i doista je. Sve što joj se izdešavalo, potaklo ju je da više razmišlja, manje vjeruje i previše glumi. Da se pravi da je sve u redu, a ništa joj nije bilo u redu. Ako svi oko nje, padaju u nesvijest oko Davidova bogatstva i statusa, zašto samo ona vidi koliki je to grijeh? Zašto samo ona vidi tu šturu ploču bez ikakve priče?

"Čula sam što se dogodilo, ali nisam znala što ti reći da se ne naljutiš pa nisam zvala." njene riječi su joj trebale imati smisla, ali nisu.

Vjerovala je čvrsto, da iako je Mia nagla osoba i ljutnju teško gura od sebe, da kao njena majka je trebala biti uz nju i ne ju pustiti samo tako u ruke bogatijeg. Na temelju puke, niske pobude držali su je uz njega. Za materijalno, za novac, za ugled, za status. Prljavo. Sve je to bilo prljavo.

"Nisi zvala, a znala si da me izbacuje iz stana?" ponovila si je, za svaki slučaj da ne interpretira nešto pogrešno. Da se ponada da je čula krivo. Samo jedan tračak svjetla.