nešto sitno

9

Vozio je nazad do fakulteta po vijugavim skretanjima, sa Mijom na suvozačkom mjestu uz tiho pjevanje sa radija. Čak mu je bilo ugodno, na trenutak, dok nije počela srkati slamkom po toj kavi koju je on platio i pjevušiti u skladu sa melodijom. Pjevanje joj je bilo očajno.

"Prestani." nastavila je i dalje ne shvaćajući ga ozbiljno jer kad je ona njega shvaćala važnim? Iritirao ga je taj zvuk uvlačenja i remetio mu pozornost na cesti. Čuo je odzvanjanja u glavi i nakon što je završila.

"Šta ti sad radim? Jel smijem disat ili je i to zabranjeno u ovom autu?" stavila je piće u krilo i pridržavala ga da ne padne. Slamka je virila sa vrha plastične kapice za zatvaranje. Uštekala se kod slatkog konobara da joj udijeli rozu, iako mu je bilo zabranjeno da ih stavlja za narudžbu kave. Uvijek je znala dobiti što želi. Osim toga, kupac je uvijek u pravu. Zlatno pravilo.

"Za tebe je sve zabranjeno." vratio je pažnju nazad na cestu i zaustavio auto pred crvenim svjetlom.

"Lijepo za znati. Baš sam počašćena." uzela je da će ga opet nervirati sa čudnim zvukovima, ali David je bio brži. Oteo joj je piće iz naručja i u isto vrijeme otvorio prozor do kraja sa svoje lijeve strane. Jednim mahom bacio ga je kroz prozor dok se Mia još nije ni snašla reagirati, točno kada se upalilo zeleno svijetlo i naglo stao na gas. Projurio je ulicom sav sretan. Osjećaj zadovoljstva kolao mu je venama.

"Kretenu jedan!" lupala ga je po ramenu, ruci, glavi. Gdje god je stigla, a on ju je gurao od sebe kako bi vidio cestu. "Ubit ću te! To je bila moja kava."

"Makni se glupačo, vozim. I tako mi je drago." gurnuo ju je jače da se vrati nazad na svoje sjedalo. Disala je oštro i brzo,a on se podsmjehivao. Njemu je sve to bilo smiješno.

"Zašto je to bilo potrebno?" bacila je ruke u vis i raširila noge seljački kao muški kada gledaju utakmicu. Popravila je pojas oko struka bijesno. Bila je sigurna da kad god je u njegovoj blizini, da nije imala nikakvu drugu emociju osim toga.

"Upozorio sam te." bio je njegov šarmantan odgovor. Ma si pametan.
"Duguješ mi kavu."

Podignuo je jednu obrvu "Ne dugujem ja tebi ništa. I ovo si platila s mojim parama."

"Šta me briga. Tako se ne ponaša. Nemaš nikakvih manira ni osjećaja za okoliš. Ovo što si napravio je gnjusno i ispričaj se majci prirodi." slušao ju je kako priča nebuloze i smijuljio se.

"Žao mi je majko prirode!" derao se kroz otvoren prozor u sprdnji i smijehu, a Mia je okrenula glavu ljutito i čekala da ta vožnja što prije završi. Nije htjela da ju itko vidi za sjedalom pored njega. Manijak, manijak. Običan manijak.

"Vozi brže." naslonila se rukom na prozor i nastavila gledati zgrade kako joj mahom prolaze pred očima. Lagani vjetar puhao joj je s njegove strane i vitlao kosu na sve strane.

"Ne govori mi šta da radim i kako da vozim." čula je u pozadini.

"Pa ja ću završit u umobolnici nakon tih mjesec dana s tobom." na to joj nije ništa odvratio jer je i sam bio toga svjestan. Jedno od njih dvoje će puknuti kao šavovi na traper jeansu. Samo je bilo pitanje vremena i živaca.

Došli su na parking fakulteta par minuta nakon toga u velikoj netrpeljivost i tišini. Nije ga ni pogledala kada je izašla iz auta niti zahvalila se za vožnju. Nije se osjećala zahvalno jer ju je ionako on sam oteo prisilno. Projurila je pored njega i gledala oko sebe ne bi li naišla na Moniku. Trebala joj je doza sreće i malo utjehe. Katarina i Monika su opet sjedile na plavim stolicama, obje sa plastičnim, smeđim šalicama kave iz aparata. Bila je ljubomorna na sam pogled kave, one su ju bar na miru pile.

"Izgledaš divlje." Monika je prokomentirala njene raščupane lokne i uzrujane oči. Katarina ju je pozdravila i prekrižila noge.

"Ako mi se netko danas samo i najmanje ružno obrati, kunem ti se, ubit ću ga. Nemam živaca." udahnula je pa izdahnula. "I moram po kavu."