nešto sitno

24

Trljala je ruku o ruku zlobno se smješkajući sama sa sobom kao antisocijalni psihopat, vrlo vjerojatno izgledajući čudno svima oko sebe. Pogotovo poljoprivrednoj farmi na čijim je ulaznim vratima stajala i čekala da joj donesu njeno blago. Znate kako inače ljudi sa sela prilikom izražavanja u govoru, o svojim životinjama pričaju sve najbolje referirajući ih blagodatima prirode? To je upravo jedino što je Miji prolazilo kroz glavu.

Kupujem kokoš i tako sam sretna.

Milica je kvokotala u naručju nonića koji ju je držao, a Mijin izraz lica na takvu slatkoću, govorio je dovoljno o uzbuđenosti cijele situacije. Kako će mu samo platiti, jadničak nije ni svjestan.

Sve što je u zadnje vrijeme radila odnosilo se na Davidove prljave sklopke i kako da ga pobijedi u njegovoj vlastitoj igri. Nije ona s njim krave muzla na paši da bi se on tako ponašao prema njoj. Al stvarno mu nikada ništa nije na žao učinila, a on se opet ponašao kao Angelina Jolie u Maleficentu, strava i užas. Što više reći na sve to.

„Joooj hvala vam. Predivna je!" Milica je raširila krila i koprcala se u rukama nonića pa u rukama Mije dok ju nije kljunom nabila u prsa, a ova vrisnula od bola. Divna životinja, baš blago prirode, mrko si je mislila. Unatoč malim nelagodnostima uspjela ju je nekako, uz pomoć nonića naravno jer sama nikad to ne bi mogla, uvaliti u zadnje sjedalo auta i zalupila vratima.

Kokoš ju je čudno gledala dok je plaćala noniću, misleći si u glavi šta me ova tako gleda. Ili nije ništa mislila, kokoši ne misle. Valjda.

Mia je otvorila vrata i sjela ispred volana stavljajući pojas oko sebe „Slušaj me Milice, nema lelujanja okej? Budi dobra i samo šuti jer ako me policija zaustavi nemam logičkog objašnjenja zašto uopće pričam s tobom kamoli zašto te nosim sa farme, jasno? Prioriteti su nam sad da sigurno stignemo doma, kasnije ćemo o detaljima."

Prijateljica ju je čudno gledala i cijelim putem do doma, što je skoro pa pola sata, dokazala kako nije čula ni riječ dok je Mia govorila, pokušavajući letjeti sa mjesta na mjesto, toliko da je Mia jedva vidjela na unutrašnje ogledalo u autu. Skoro pa dvije prometne kasnije, zaustavila se na busnoj stanici i skinula pojas sa sebe, okrenuvši se ponovno prema nervoznom stvorenju. „Pa Milice ne može tako!"

Osjećala se kao da je rodila dijete, a ova ju je samo gledala umiljato, baš kao da ništa nije radila. „Hmm probat ćemo ovako." Pohrlila je prema njoj i mučila se da ju dohvati bez da ju ne ubije sa perjem i tim šiljatim kljunom. Odveć ju je nekako i uspjela uhvatiti u koštac kada je stavila pojas oko nje i opalila se smijati na apsurdnost situacije „Ja sam za psihijatriju majkemi. Ubit ću onog Davida."

Ponovno se vratila vožnji i priključila mobitel kako bi mogla pustiti Moniku na zvučniku. Svakim zvonom na koje se ona nije javila, kokoš je dodavala svoje zvukove pa je imala osjećaj kao da je pustila neku čudnu verziju country glazbe. Maci će biti veselo sa njenom novom pratnjom. „Oj! Uff, jebeno sam znojna. Au! Tu sam!"

„Divno javljanje drugarice, gdje je tvoja trenutna lokacija?" zajebavala se Mia i dalje klimajući glavom jer je Milica nastavila sa tempom iako joj je završio ton. Monika je to iste sekunde uočila i vrisnula na slušalicu „Koji kurac Mia, reci mi da se šališ."

Ponovno je okrenula glavu na zadnje sjedalo i namrštila lice. Bolje da joj odmah kaže nego da oklijeva, lagala ili ne, upoznat će ju kad-tad „Neee!" vedro joj je dobacila smijuljeći se. „I nisi mi odgovorila di si."

„Ma izašla iz teretane, one novogodišnje odluke i ta sranja. Već mi je dosta. Džabe platila cijeli mjesec kad se više nikad ne mislim pojavit ovdje. To sve manijaci Mia, jebeni manijaci. Nego šta je to u pozadini? Pls reci da ima smisla to što čujem?" ili drugim riječima, halucinira li. Kako bi ju voljela utješiti, ali neću. Ha ha.