Brzim koracima smo išli ka policijskoj stanici.Dok sam je vukao za sobom Lucia je plakala i preklinjala me da je ne vodim.Da nije pokušala spaliti mi dijete možda bih se i sažalio.Bijes u meni je nenormalno kipio i poželio sam da je prebijem sada i ovdje.
-Daniele, imaj milosti!Nemaš pojma kako je grozno u zatvoru.-zastao sam te okrenuo se ka njoj i pogledao je u oči dok sam je čvrsto držao za ruke da ne pobjegne.
-Ako ti je bilo tako grozno zašto nisi htjela da se popraviš?Trebala si da izađeš kao bolja osoba, a ne ti i dalje po starom.Vrlo dobro znam da ćeš sve učiniti da mene i Nelu uništiš jer ti si takva.Ne možeš podnijeti kada je neko sretan.-namrštila se, ali je onda opet poprimila tužni izraz lica i poput nekakvog pseta cvilila dok sam je uvodio u stanicu.
Policija nije htjela da je zatvori jer nismo trenutno imali ama baš nikakve dokaze da je ona podmetnula požar i zbog toga policija nije htjela ništa da poduzme.
-Gospodine, ona je već odslužila zatvorsku kaznu, ne možemo je opet strpati u zatvor samo zato jer vi to želite.Ljudi poslije tolikih godina zatvora sigurno ne bi hteli opet tamo da se vrate, a usput nemate nikakve dokaze da vam je gospođica nešto učinila osim što se mrzite iz prošlosti.-rekao mi je glavni policajac dok sam sjedio ispred njega u njegovom uredu na saslušavanju.
-Ona je obmanjivala mog sina!-rekao sam bijesno.
-Šta vi mislite da je ovo?Bilo ko ko dođe i mrzi nekoga mi odmah moramo tu osobu zatvarati?Lucia je majka vašeg sina kako tvrdite i nema nikakvog papira koji joj je zabranio da mu prilazi, a dječak je kako navodite svojom voljom se sastajao s njom što znači da ga ona nije otela niti je vršila ikakvo nasilje nad njim.To što je pričala o tebi ili tvojoj ženi ne spada u krivično djelo, jer da je tračanje to vjerujte mi većina zemaljske kugle bi bila u zatvoru.-rekao je to i nasmijao se te mi pružio neke papire.
-Ići ćete na sud da se dogovorite dalje hoće li Lucia smjeti viđati sina, a zasada ima zabranu prilaska tvojoj porodici zbog prethodnih zločina koje je počinila.
-Mnogo vam hvala.Doviđenja!-kada sam izašao iz stanice Lucia me čekala ispred.
-Čula si?Ne smiješ više da prilaziš nam.-rekao sam joj, a ona me tužno pogledala svojim smeđim očima.-vrijeme je bilo jako oblačno i tmurno te je počela polako da pada kiša.Tipična engleska klima koja mi ide na živce s obzirom da sam navikao na toplotu Miamija.
-Daniele...
-Da?
-Da li sam...Da li sam ti ikada nedostajala?-nisam očekivao ovakvo pitanje.Ona jeste bila moja prva ljubav i neke od najljepših uspomena imao sam s njom.Imamo čak i dijete.Odlučio sam biti iskren.
-Nisi ti.Ali i sada dok te gledam pitam se gdje je nestala ona Lucia za kojom sam nekada ludio.Da li je zauvijek sahranjena od strane zavisti, ludila i ljubomore ili još uvijek negdje čuči u tebi.Ne znam.No, znam da je uništena.Šteta.A vjerujem da bi još mnogima ukrala srca da si ostala onakva kao prije.-izgovorio sam to sa bolom u srcu te posljednji put pogledao u njene već uplakane oči čije suze su se miješale sa kapljicama kiše.
Vratio sam se u auto gdje me nestrpljivo čekala Nela sa Antoniom.
-I?Šta se desilo?
-Lucia je dobila zabranu prilaska.Također ćemo otići na sud da vidimo hoće li moći viđati Antonia i završili smo s njom.
-Hvala Bogu, samo se nadam da će ispasti sve dobro.-rekla je Nela sa olakšanjem, a onda smo se uputili kući.
