Sudbina

Prolog

 

 -Sanja,je li ono..Igor?-prošapta Renata te se okrenem usporeno u smijeru njenog pogleda.

Posvetim pažnju muškarcu koji stoji nedaleko od našeg stola,obučen u tamno sivo odijelo s tamnim naočalama na licu.Licu koje i nakon deset godina odlično pamtim.Licu koje je bilo moja propast ali i moj vjetar u leđa.

 

Da,to je Igor!Moja srednjoškolska ljubav za koju sam tad mislila da dijelimo ista osjećanja ali ni slutila nisam kako sam samo bila igračka u njegovim rukama sve dok mi nije okrenuo leđa i otišao ne znajući ni gdje ni kada.Još uvijek liči na onog muškarca od prije deset godina,ima isti arogantni stav kao i prije sa malim izmjenama fizičkog izgleda!

Ruku na srce još je bolji nego prije..

 

Ostavio me samu,jadnu i osramoćenu!Ali danas mu veliko hvala zbog toga,jer da nije ne bih bila ovo što sam danas.Uspješna mlada žena,ostvarila sam svoj san koji njegujem još od osnovne škole,moju ljubav prema jezicima!

Danas sam prevoditelj sa znanjem od pet stranih jezika,proputovala sam svijetom što mnogi nisu vidjeli ni na mapi meni je bilo na dlanu.Trenutno sam stalni zaposlenik jedne velike kompanije u kojoj radim zadnjih godinu dana kao i moja najbolja prijateljica Renata nerazdvojne smo  još od ranog djetinjstva,živjele smo svega par kuća jedna od druge i odatle i njeno poznantsvo Igora i same naše priče.

 

Osmijehnem se i vratim pogled na Renatu te progovorim.

 

-Da,to je Igor!

-Joj,gleda u našem smijeru..

Pogledam ga direktno u oči,ne skrivajući se i ako čisto sumnjam da me je prepoznao jer sam se drastično promijenila za ovih deset godina.Bila sam onako popunjena i svijetlo smeđe kose,danas pa bez lažne skromnosti sam avion!Crna kosa,zgodno tijelo koje skoro pa ne izlazi iz teretane lice kao s naslovnice a najvažnije danas sam nesalomiva,žena iz koje puca samopouzdanje kojeg tada nisam imala ni zrno!

 

-Ne brini,neće nas prepoznat bar mene!-posvetim se svojoj kafi na stolu ispred sebe.

 

-To je sigurno,mada ne vjerujem ni mene da se sjeća ni onda mi nije pridavao značaja!-pogleda me pa se nasmije malo glasnije nego inače što to radi,skrečući dodatnu pažnju na nas.

 

-Ajde popi tu kafu pa da krenemo,pauza je već prošla.-govorim joj dok gledam na svoj sat.

 

Ustanem te se uputim prema šanku da izmirim račun,gdje me konobar obavještava da je gospodin već platio.

 

-Kako mislite,plaćen?-i ako već unaprijed znam ko je gospodin.Što je dokaz da je njegova arogantnost još uvijek prisutna.

 

-Izvinite ovo je ostavio za vas!-pruža mi zlatnu vizit karticu na kojoj crnim slovima piše:”Igor Tomić” i dva broja telefona predpostavljam poslovni i privatni,okrenem je par puta u ruci ali nigdje ne piše čime se bavi.Od njega me više ništa ne može iznenadit,ne bi me čudilo ni da je kriminalac!

Odlučim da ostavim prošlost tamo gdje joj je i mjesto te onu karticu spustim na šank zajedno sa novcem za našu kafu.

 

-Prenesite gospodinu da nisam zainteresovana…

Ima nešto i u ovom šamaranju prljavog suđa🤔..

Udubljena u svoje misli dok rutinski obavljam kućne poslove rodi se ideja!

Šta kažete,na uvod nove priče???