Sudbina

19.poglavlje

Bijela tačka na ultrazvuku i srce koje snano kuca postalo je moj centar svijeta,suze sreće su lile niz moje obraze onog trenutka kada sam po prvi put u ivotu začula snano i jako dobovanje dječijeg srca,onog koje lei tačno ispod mog,koje kuca u potpuno drugom ritmu nego ovo moje trenutno!

Osjećaj koji se riječima ne moe opisat,a poznaje ga samo onaj koji je iskusio isto.Sreća je prvi osjecaj koji me obuzeo,a za njim je brzo doao i strah..od onog nepoznatog!

Da li sam spremna?

Da li će sve biti uredu?

Hoće li se roditi ivo i zdravo?

Da li ću ja to moći,potpuno sama!?

Samo su neka od pitanja koja se vrte po mojoj glavi od kako sam izala iz ordinacije dok koračam lagano ulicama mimoilazeći se s ljudima kao da su nevidljivi,neprimjetni jer za mene to u ovom momentu i jesu.Razmiljam i vagam sve opcije koje su ispred mene,da li sam odlučna u svom naumu koliko god zvučalo divno i bajno moram dobro da razmislim o svemu jer to nije igračka to je jedan ivot!

Da krenem od nule?Sve od samog početka,jer ovo to i jeste novi početak onaj koji Bog daje samo jednom i znam da treba da ga dobro iskoristim,jedan dio mene je čvrsto prigrlio tu ansu da okrenem novi list i krenem ivot nanovo.Dok drugi strijepi i protestuje govoreći mi da je ideja o preseljenu,samostalnom ivotu čista ludost da me rade hormone i euforija od nepoznatog.Na čisto nisam sama sa sobom,koju stranu da odaberem?Kad bih barem imala neku pomoć,konstruktivan razgovor ili bar neki znak!

Prolazeći pored pekare dvije ulice dalje od moje kuće,miris koji se iri u radijusu od kilometer čini mi se,probudi mog uspavanog vuka u stomaku i glasno zacvili.Nasmijem se te uđem uzimajući jedan vruć burek i jogurt,na umu sam imala ponjeti kući i u miru svog doma isti pojesti ali dječije igralite i klupa ispod starog hrasta su bili primamljiviji.

Zagrizem i zamirim uzivajući u okusima koji goste moje nepce,spoj vrućeg mesa i hladnog jogurta su neto najbolje u ovom momentu.Jutros nisam mogla pojesti ni zalogaja,dok sad imam osjećaj da ću u povratku svratit po jo jedan.
Mora da mi je trudnoća otvorila apetit,jedem ali i dalje sam gladna!

Dječija vriska i cika,za moje su ui najljepa melodija.

Kada čovjek postane svjestan svoje sreće tek onda shvati ta je proputao čitav ivot i koliko je ustvari malo znao.Koliko je malo potrebno za sreću,snove i sve ono to nas raduje.Stremimo ka boljem sutra,budućnosti letimo ka materijalnom dok nismo svjesni onih bitnih stvari one istinske sreće i ono to nas pokreće.Sreća je naprosto smijer kojim idemo a ne mjesto na koje dolazimo!

-Pobijedi svoj strah i saznat će ta je sreća..

Otvorim oči na glas koji začujem,starica sjedi pored mene pogleda uperenog negdje u daljinu.Kad je dola i sjela primjetila nisam,ali me je potresla riječima upućenim meni!Odakle ona zna o čemu ja razmiljam i kakva se borba vodi u meni?

-Molim?-zbunjena sam,jeza me podilazi dok gledam u profil ene pod maramom s izboranim licem na kojem se jasno vidi broj godina ivota koji je iza nje.

-Čula si me i prvi put!-jasno izusti.

Tijelo mi se najeilo,niz vrat trnci silaze sve do sredine leđa dok pokuavam normalno udahnut!Ovako neto jo osjetila nisam,sluala sam razne priče o vidovitim ljudima,onima koji imaju moć proricanja budućnosti ali nikad ih nisam srela ni imala dodira jer nisam neto bog zna ni vjerovala pa se sama pitam da li je i ova starica jedna od tih ljudi?Drugog objanjenja nema..

-Da li vi..proričete budućnost?-tiho izustim,skoro kao apat ali po okretanju njenog tijela prema meni i osmijeha na usnama znam da me je čula.