ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

1. poglavlje

"Molimo putnike da ne napuštaju svoja sjedala, uskoro polijećemo."

Stjuardesa upozorava kroz zvučnik. Očajnički trebam nešto što će mi zaokupiti misli prilikom polijetanja. Nikada do sad nisam imala priliku iskusiti, ali čula sam priče da je to najgori dio letenja avionom. Uz svakodnevne mučnine, sigurna sam da će ih nervoza u želucu samo pogoršati. Posljednje što želim je oprati divno sređenog i mirišljavog muškarca u skupocjenom odijelu pored sebe sa sadržajem mog želuca.

Zagledam se u velike pudraste oblake i božanstveni pogled iznad njih u nadi da će mi zaokupiti misli. Unatoč tome, po kralježnici me škaklja strah. Ironično je kako se bojim pada aviona, a ionako znam da ću uskoro umrijeti. Samo što sam svoju smrt zamišljala drugačije i ljepše – u toplom krevetu, pored bliske osobe, bez boli i drame. Pad aviona to definitivno nije. Gledala sam filmove na tu temu. To je horor kroz koji nisam spremna proživjeti.

Čak i taj dio svojeg života imam isplaniran i upravo iz tog razloga ovo iznenadno putovanje me uzbuđuje, ali i plaši više nego što bi trebalo. Nikada nisam posjetila more, kada bi se djed i ja viđali, to je većinom bilo za Božić i on bi došao do nas. Kao vječito boležljivo i šmrkavo dijete, majka me nikada nije vodila gdje moje prisustvo nije bilo neophodno. To znači da je moja relacija bila škola – kuća. I poneki izlazak na sladoled, ali u njezinoj pratnji. Ona je odlična mama unatoč činjenici da je ili preblaga, ili prestroga. Kod nje ne postoji ništa između.

Potražim u torbi knjigu koja je ostala nedovršena kako bi mi pomogla u ovim trenutcima polijetanja. Stari dobri Shakespeare i najljepša ljubavna priča svih vremena – Romeo i Julia. Njihova je ljubav bila toliko jaka da su na kraju umrli jedno za drugo. Ne postoji ništa spektakularnije od toga. Voljela bih jednog dana pronaći nekoga tko bi bio spreman odreći se života zbog mene, jer takve ljubavne priče se pamte zauvijek. Smatram da sam je već odavno trebala pročitati, no nikad mi nije palo na pamet da možda neću imati prilike. Osim knjiga, postoji previše stvari koje sam odgađala za bolje i hrabrije sutra. Jednostavne stvari, poput barem jednog tulumarenja do zore, ili da mi se dečko ušulja kroz prozor u sobu dok moji roditelji spavaju u susjednoj sobi.

Otvaram knjigu i odmah ugledam nešto zanimljivije od nje. Posljednje pismo djeda Adama namijenjeno samo mojim očima. Usprkos činjenici da sam ga već pročitala tisuću puta i izlila more suza svaki put, odlučim to učiniti još jednom. Čini se kao dobra distrakcija od letenja. Otvorim mirišljavi komad papira i zaronim u predivno napisane riječi.

Draga moja Davina,

Ako čitaš ovo pismo, to znači da me više nema i da sam otišao na putovanje s tvojom bakom s kojeg nema povratka. Ne brini se tortice, sretni smo i čuvamo ti leđa od tamo gore. Tvoje putovanje tek počinje, iako ti se tako ne čini. Spremi samo najosnovnije stvari i kreni u Oregon u moju kuću na obali. Uživaj u preostalom vremenu, pusti organiziranje i budi spontana jednom u životu. Živi punim plućima, pleši, pjevaj, zaljubi se i smij se. Vjeruj mi, sreća dolazi iz neplaniranih trenutaka.

Naravno, nećeš samo uživati. Ideš ostvariti svoj san da jednog dana imaš vlastitu slastičarnicu. Kao što sam naveo u svojoj oporuci, ti si nasljednica kuće u Cannon Beachu koju ćeš, nadam se, pretvoriti u svoj komadić raja. Odmah da ti kažem, ne smatraj ovo poklonom, jer ćeš se itekako naraditi za nju. U životu ništa ne dolazi lako, moraš se boriti za sebe, za svoju budućnost i snove. Nema ljepšeg osjećaja od toga kada uspiješ u nečemu za što si naporno radila.

Kada uradiš sve stvari s popisa navedenih niže, odvjetnik će ti predati potvrdni dokument da je kuća samo tvoja. Želim da zaboraviš na loše stvari kada budeš tamo. Koncentriraj se na zadatke, učini ih zabavnim. Svijetu je potreban tvoj osmijeh –onaj koji bi otopio i led s Antarktike.