Već na prvom koraku u kući mogu osjetiti toplinu, ljubav i sreću kojom su djed i baka ispunili zidove dok su bili živi, a sada su je darežljivo ostavili meni. Učinili su da njihov dom uistinu bude prava definicija te riječi. Mnogobrojne slike iz njihove rane mladosti krase svijetloplave zidove, a biljke koje je baka Miranda s toliko ljubavi njegovala i dalje odišu životom. Sve je uredno na svojem mjestu. Šarena deka koju je baka sama sašila, stoji kao štit na starom i izlizanom dvosjedu. Djedove naočale odmaraju na klimavom stolu pored njegovih omiljenih novina o politici. Na prvi dojam izgleda kao da nisu otišli. Tek kada se malo bolje zagledam mogu vidjeti prašinu, nakupine paučine i pokojeg pauka.
Prizemlje je ogromno, sama kuhinja je veličine našeg cijelog stana. U glavi već zamišljam raspored za slastičarnicu jer upravo za to je namijenjen ovaj prostor. Bit će potrebno mnogo truda, radnih dana i neprospavanih noći da zamisao sprovedem u djelo.
Priđem slavini pa provjerim ima li vode. Želim se barem osvježiti večeras, inače mi ne preostaje ništa drugo nego da se okupam u moru, što bi bio kaos, jer ne znam plivati. Zadovoljno se osmjehnem kada vidim da će mi se želja ispuniti.
Prozor u kuhinji je otvoren i dopušta bijeloj zavjesi da vijori na blagom povjetarcu. Priđem bliže i zagledam se u daljinu koja obara s nogu – beskonačno morsko plavetnilo koje se tamo negdje daleko spaja s nebom, poput dva ljubavnika koji se strastveno dodiruju.
Zakoračim kroz stražnja vrata na predivni prostrani balkon koji se nalazi na samoj pješčanoj plaži. Dopustim osjećajima spokoja i mira da me preuzmu. Sada ne mogu shvatiti kako u svojih dvadeset tri godine života nisam nijednom posjetila more. Bože, što sam propustila.
Cannon Beach izgleda kao savršeno mjesto za umrijeti.
Počele su mi se stvarati crne misli što je znak da se moram baciti na posao i učiniti prvu stvar s popisa – pospremiti i donirati sve stvari. Teška srca uzmem prazne kutije iz podruma i počnem spremati u njih sve što su djed i baka posjedovali. Od knjiga, papira, odjeće, starinskih ukrasa, pa do njihovih slika. Suza mi klizne na jednu meni posebno dragu sliku. Djed Adam, kada je još bio crnokosi mladić, drži malu, od čokolade uprljanu djevojčicu na koljenima – mene. Pored nas stoji moja majka s ljutitim izrazom lica jer mi je dao čokoladu bez njezine dozvole. Slatko nam je u krvi. Ne mogu to baciti čak iako to znači kršenje popisa već na samom početku.
Puhnem u nju ne bih li otklonila čestice prašine pa je postavim na stolić u dnevnom boravku. Jednog dana će veća verzija iste te slike krasiti moju slastičarnicu, jer neću je otvoriti sama, već uz pomoć voljenog starca koji me bodri s neba.
Sati su prolazili, a kuća je bivala sve zatrpanija velikim kartonskim kutijama. Napravila sam veći nered nego što je bio i to me izluđuje. Tako da sam provela još sigurno dva-tri sata organizirajući kaos. Sada je već deset sati i dvadeset minuta. To je dovoljno posla za danas pa krenem u kupaonicu počastiti se dugo očekivanom kupkom za kojom mi umorno tijelo žudi.
Zrcalo u kupaonici se zamaglilo isparavanjem prevruće vode s kojom sam napunila kadu. Kako nemam nikakvo eterično ulje sa sobom, žrtvovala sam par latica bakinog cvijeća kako bi kupka bila ugodnija. Voda mi toliko godi tijelu, da se potpuno opustim naslanjajući glavu na zamotani ručnik. Oči mi se sklapaju i lagano tonem u san. Tada mi padne na pamet – gdje je kofer s mojim stvarima? Isabellin brat mi ga je trebao već donijeti. Što ću, k vrapcu, sada obući?
Glasno izdahnem. Izlazeći iz kade omotam se u kratki bijeli ručnik s namjerom da iz kutija izvučem neki stari komad bakine odjeće koji će mi poslužiti dok ne dobijem svoje stvari. To jest, ako ih dobijem. Toliko o tome kako su ovdje pošteni ljudi.
Silazeći u prizemlje odmah spazim otvorena stražnja balkonska vrata i poprilično sam sigurna da sam ih zatvorila. Sigurna sam da amnezija nije jedna od nuspojava moje srčane bolesti. Rukom pokušavam navući komad bijele tkanine kako bih sakrila barem intimne dijelove tijela, ako je u kući lopov ili serijski ubojica. Priđem otvorenim vratima pa provirim van – nema nikoga. Mora da ih je vjetar otvorio. Zaključam obje ključanice pa provjerim mogu li se otvoriti – ne mogu. Sada sam sigurna.
YOU ARE READING
ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️
Romance» On je htio umrijeti za nju, a ona je naučila živjeti zbog njega. » ________________ Ja, Davina Sawyer, znam da ću umrijeti uskoro. I odlučila sam slijediti svoje snove bez obzira koliko dalekim se činili. I k vragu, moj djed se prije smrti pobrin...
