"Zašto si ti danas tako sretan?" Isabella me pita dok usput sprema svježa peciva za tržnicu. "Zar si opet učinio neku glupost? Taj smiješak imaš samo kada radiš nešto što ne bi smio."
Nasmijem se od uha do uha jer sama pomisao da sam vodio ljubav s Davinom budi u meni neopisive osjećaje – sreću, uzbuđenje, želju za još, ali i ono najbitnije, ono što mi je falilo dosad u životu, puninu u srcu.
"Nije glupost", odgovorim joj paleći cigaretu.
"Ima veze s Davinom?" postavi pitanje, ali ton njezina glasa odaje da je to ustvari zaključak.
Usnice su joj stisnute u ravnu liniju dok očima izbjegava kontakt s mojima. Poznajem je. Tužna je. Odjednom me ispuni osjećaj krivnje, jer dok sam ja zaljubljena budala i sretan, ona svakodnevno pati uz oca. Loš sam brat što izbjegavam kuću u širokom luku, jesam. Probudim se ujutro, odem do Davine, provedemo cijeli dan skupa i tek se onda vratim kući. Ne mogu podnijeti to njegovo zgužvano lice, tupi pogled, teturanje po kući i miris trulog izdaha. Davina je moj bijeg iz stvarnosti. Isabella nema nikoga osim mene. Majka nas je napustila zbog oca, ne mareći za naše osjećaje i potrebe. Ona je sebe spasila od alkoholičara i bijednog života. Kakva mati to učini? Isabella je imala pet godina, Polina sedam, a ja devet.
Brzo smo morali odrasti ne znajući kako je to igrati se s drugom djecom na igralištu, da te tata vodi na sladoled, da barem jednom u godinu dana odemo u posjetu bližnjoj obitelji ili kako je to kad te majka prekori jer si napravio neku bezazlenu smicalicu. Umjesto toga, mi smo dobivali batine, prave batine od njega. Sestre bi kuhale i čistile, ja radio teže popravke na kući, a taj smrad od oca bi se izvalio mrtav pijan na kauč i gledao utakmice. Sve dok mu ne bi dosadilo pa bi zabavu pronašao maltretirajući nas.
Jednog dana, Polina mi je šapnula da je izlila sav alkohol iz kuće u wc školjku jer joj to zlo oduzima tatu. Djevojčica od svega sedam godina mi je to rekla točno tim riječima. Možete li zamisliti? On je poludio. Nije imao novac za druge boce. Prebio ju je. Udarao je unatoč mojim pokušajima da je obranim. Ja sam zaradio par novih ožiljaka, a ona... moja mala sestrica, nije izdržala. To nije kraj. Ne, ne. Odnio je njezino krhko i izudarano tijelo na ulicu i ostavio ga tamo. Policija nije imala dokaza protiv njega iako smo Isabella i ja svjedočili, ali tko sluša i vjeruje djeci? On se branio tako što je govorio kako imamo bujnu maštu. Zaključili su slučaj vjerujući da ju je netko na ulici prebio do smrti.
Prihvatio sam život takav kakav je – okrutan i beznadan za mene. Prestao sam vjerovati, nadati se i živjeti. Smiješno je kako sam, unatoč tome što sam preklinjao alkohol, i sam počeo piti kako bih zaboravio na sve probleme. Počeo sam pušiti s dvanaest godina i upadati u razne tučnjave i probleme. To je život kojeg sam poznavao. Život kojeg mi je on predstavio. Ali, sad imam Davinu. Ona je svjetlo na kraju tunela. Ona me je spasila. Ona mi je pokazala da ima nade čak i za mene. Volju za napretkom koju nikad nisam imao, ona je usadila u mene. Zbog nje želim biti bolja osoba. Želim se zaposliti bilo gdje kako bih zaradio novac i odselio se sa sestrom daleko od Luisa.
"Kad ćeš dobiti novac? Znaš li išta?"
"Ne znam, Isabella. Adam mi je u pismu samo napisao da moram biti uz nju. Nije spomenuo do kada i zašto."
"Čudan si u posljednje vrijeme. Skoro nikad nisi doma, a kad jesi, imaš taj glupi osmijeh kao da je sve u redu. Što se događa? Više ne vidim onaj žar za odlaskom u tvojim očima. Nisi valjda odustao?"
Prestane s pakiranjem i uputi mi ozbiljan pogled.
"Gledaj, ona je predivna djevojka, mila, draga, poštena i nije u redu da..."
"Enzo!" prekine me. "Nemoj to raditi. Nemoj sad odustati, znaš da trebamo novac."
"Pronaći ćemo neki drugi način da ga zaradimo. Zaposlit ću se negdje."
YOU ARE READING
ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️
Romance» On je htio umrijeti za nju, a ona je naučila živjeti zbog njega. » ________________ Ja, Davina Sawyer, znam da ću umrijeti uskoro. I odlučila sam slijediti svoje snove bez obzira koliko dalekim se činili. I k vragu, moj djed se prije smrti pobrin...
