Ponudi mi ruku ostavljajući je da stoji u malenom prostoru između naših tijela. Nagnem se prema njoj, ali u isto vrijeme oklijevam. Nisam sigurna zbog čega. Možda zbog toga što mi nije sasvim draga činjenica da glumimo.
"Je li ovo dio dogovora?" pitanje je upućeno njemu, ali ustvari, pitam samu sebe. "Nas dvoje da plešemo, mislim. Samo za predstavu, je li tako?" objasnim mu.
Nisam slijepa, a ni blesava. Znam da plesanje nije nužno. Dio mene je nesiguran i sumnjičav zbog cijele ove situacije.
"Da", Lorenzo odgovori dok njegova ruka i dalje čeka moju odluku. "Samo predstava."
Prihvatim njegovu ruku dopuštajući širokom dlanu da se omota oko mojeg. Ruka mu je topla i čvrsta naspram moje što me natjera da se osjećam dobro. Štoviše, odlično. I dalje nisam sigurna koliko je ovo dobra ideja dok me odvlači na podij pored male grupice ljudi. Ali, kada prestane hodati, okrene se i približi mi se, napokon ugledam crvenu zastavu u glavi koja vrišti: loša ideja. Toliko se bojim da razmišljam što bi bilo bolje – da pobjegnem ili odglumim nesvjesticu?
Plešemo.
Zajedno.
Lorenzo Basso i ja.
Slatki Isuse!
On spusti ruke oko mog struka, a ja momentalno osjetim elektricitet koji izvire iz točke dodira. Dah mi zastane, a u trbuhu imam osjećaj kao da se probudilo tisuću leptira. Smjestim desnu ruku na Lorenzova prsa osjećajući kako su napeta i čvrsta ali za razliku od prije par sati u mom stanu kada sam ga slučajno dodirnula, sada sam odlučila da će se moje ruke odmarati baš tu.
Vrlo brzo se već krećemo. Njegovi pokreti su odlučni i glatki dok su moji nesigurni i mlohavi. Ispustim zrak kroz nos u nadi da ću opustiti svoja pluća i ostale organe, ali spoznaja koliko su naša tijela blizu budi alarm unutar glave i čini nemogućom misijom da mislim na bilo što drugo.
Plešemo. Mi plešemo. Tijela su nam pripijena. To nismo trebali raditi. Ovo je situacija u kojoj se –Lorenzo i Davina, dvoje ljudi koji se jedva podnose – ne bi trebali nalaziti jer se ne mogu ni gledati. Enzo me zavrti kažiprstom jednim mekanim pokretom i zatim me stisne k sebi čineći da moje srce ubrza ritam na način koji definitivno nije zbog plesa, a ni alkohola. Glazba je spora i lagana, savršena za zaboraviti sav vanjski svijet, mjesta i činjenicu da umirem. Shvatim da po prvi put, unazad godinu dana, nisam pomislila na smrt čitavi dan. Glazba je idealna za gubljenje u rukama koje mi donose mir, iako je njihov vlasnik čistokrvna nevolja. Ali što se više njišemo, sve manje osjećam mir. Ne mogu kada je Lorenzo tako... velik, čvrst i topao. Možda sam se zbog toga saplela. Prije nego shvatim što se događa, moje noge su pobrkale ritam i zapetljale se jedna u drugu i vjerojatno bi me bacile na pod da nije bilo snažnih ruku koje me uspiju zadržati na mjestu.
"Hvala", promrmljam. Bože, u životu se nisam toliko rumenila koliko večeras.
Lorenzove ruke se stegnu jače oko mene. "Za svaki slučaj", kaže pa me povuče još bliže, ako je bliže moguće. Svojim stiskom mi otežava disanje, a dodirima bistro razmišljanje. Koža mi doslovno drhti, a srce prijeti da izgubi svoje funkcije prije vremena.
"Oh. Okej. Nikad ne bih rekla da si ovoliko pažljiv", opet ta prokleta vrućina u obrazima. Za Boga miloga! Nisam uopće trebala staviti rumenilo.
Lorenzo ispusti „hmm" zvuk u istom trenutku kada njegov palac radi kretnje po mojim leđima crtajući jedan krug od kojeg mi se cijelo tijelo naježi. Koliko god sama sebi govorim da je ovo samo fizička reakcija na muškarca, na muške ruke i dodir, ali, to je Lorenzovo tijelo i naposljetku Lorenzove ruke. Ili sam predugo sama ili gubim razum. Jer ovo je... Dobro. Jako dobro. Savršeno.
YOU ARE READING
ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️
Romance» On je htio umrijeti za nju, a ona je naučila živjeti zbog njega. » ________________ Ja, Davina Sawyer, znam da ću umrijeti uskoro. I odlučila sam slijediti svoje snove bez obzira koliko dalekim se činili. I k vragu, moj djed se prije smrti pobrin...
