"Ja ne odlazim odavde!"
Majka je zauzela čvrstu poziciju na stolici pored mog kreveta i ne ispušta moju ruku iz svoje.
"Molim te, Barbara! Ovo smo već prošli jučer", tata je pokušava urazumiti. "Već si iskoristila godišnji za vjenčanje, a i tjedan dana bolovanja. Šef će ti posumnjati. Nijedan proljev ne traje dva tjedna."
"Neka mi onda da otkaz, svejedno mi je. Moje dijete me treba", odlučno mu odvrati. "Ti slobodno idi, ako te nije briga za Davinu i naše unuče."
"Kako to uopće možeš izgovoriti? Naravno da mi je stalo do njih, ali ona sada najviše od svega treba odmor. Ti koja pored nje neprestano plačeš, baš joj i ne pomažeš."
"Rekla bi mi da joj smeta moje prisustvo. Zar ne, dušo?" okrene se prema meni s uplakanim i natečenim očima.
"Mama", blago joj se nasmijem. "Dobro sam. I tata ima pravo. Ne bi bilo uredu da dobiješ otkaz. Godinama si se trudila da bi došla do samog vrha."
"Nema tog posla koji mi je važniji od tebe. Netko se mora brinuti za tebe."
"Ona je udana žena, Barb. Jesi li zaboravila na Lorenza?" tata stavi ruku na majčino rame. "Siguran sam da nema bolje osobe od njega kada je u pitanju briga o Davini."
"Ali on ne zna kuhati. Ja ti mogu spremati juhe, kuhati čaj, počistiti po kući... znaš kakvi su muškarci! Ne znaju ni spustiti dasku poslije obavljanja male nužde", ošine pogledom tatu preko ramena upozoravajući ga da je krajnje vrijeme da to shvati.
"Isabella je ovdje. Ona će pomoći Lorenzu. Stvarno, ne brini. Dobro sam."
Suza suzu sustiže na njezinim obrazima. "Što ako odem, a ti..."
"Neće! Nemoj to govoriti ni u ludilu!" tata je presiječe usred rečenice. "Naša dijete je jako i pobijedit će sve ovo", doda.
Oduvijek sam smatrala da je mama emotivnija, prestrašenija i očajnija zbog životnih okolnosti koje su me zadesile. Tata je stup obitelji, on vuče prema naprijed kada je teško. Nikada nije pokazivao osjećaje pred nama iz razloga da to ne bi mamu i Lucasa pokolebalo. Nikada ga nisam vidjela da plače u svom životu. Ali, sada... osjećam u njegovom glasu da on još uvijek nije prihvatio činjenicu da mene možda neće više biti jednom kad odu. Čvrsto odbija prihvatiti stvarnost. Koliko god je to dobro, ponekad je lakše da prihvatimo istinu bez obzira na to koliko je bolna. Što manje očekujemo, to se manje razočaramo na kraju.
"Mama, tata je u pravu. Za par mjeseci je Božić, možete onda opet doći."
"Nisam sigurna..." majka odmahuje glavom. "Lorenzo i Isabella će se brinuti o tebi, a tko će voditi slastičarnicu nakon otvorenja koje je uskoro? To mogu ja."
"Ja ću voditi slastičarnicu", Lucasov glas nas natjera da pogledamo prema vratima gdje on stoji naslonjen na okvir. "Ja ostajem ovdje, mama."
"Koji je danas vrag s vama djeco?!" majka drekne ustajući sa stolice.
"Ja sam njezin veliki brat. Moja je dužnost da se brinem za nju. Baš kao što sam je u školi branio od popularnih, napuhanih cura", kaže i već u drugom trenutku sjedi pored uzglavlja grleći me oko vrata.
"Hoćeš reći, branio si mi dečke u srednjoj školi", nasmijem mu se.
"Bilo je neophodno. Nisam mogao dopustiti da budeš s bilo kime."
"Što je s poslom, Lucas? Tek si se zaposlio", otac zauzme borbeni stav križajući ruke na prsima.
"Imam ušteđevinu koju ste mi uplaćivali kroz godine na račun. Nije puno, ali poslužit će", slegne ramenima.
YOU ARE READING
ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️
Romance» On je htio umrijeti za nju, a ona je naučila živjeti zbog njega. » ________________ Ja, Davina Sawyer, znam da ću umrijeti uskoro. I odlučila sam slijediti svoje snove bez obzira koliko dalekim se činili. I k vragu, moj djed se prije smrti pobrin...
