ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

4. poglavlje

Ustala sam rano ujutro, već u šest sati. Nakon što sam savršeno po bojama posložila i ispeglala izgužvanu odjeću iz kofera, usput se čudeći koliko komada roza haljina s cvjetićima imam, vrijeme je za moj specijalni doručak – tablete. Jedna protiv mučnine, druga za srce, a za ostale tri nemam pojma za što su. Znam samo da mi ih je doktor prepisao i toga se striktno držim. Od jutra osjećam glavobolju i neku vrstu slabosti. S vremenom sam naučila živjeti s tim, toliko da mi je čudno kada se probudim bez njih.

Vjerojatno udio u tome ima i užasan zrak koji smrdi na cigarete. Ne samo zrak, cijela kuća je poprimila miris – dvosjed, zavjese, bakina deka i moja odjeća. Lorenzo se jučer pobrinuo za to. Morat ću obaviti temeljito čišćenje danas, ali za početak je dovoljno da otvorim sva vrata i prozore kako bi morski zrak zamijenio ovaj pun otrova.

Dan je predivan i odlučim ga iskoristiti maksimalno. Idem do Isabelle na tržnicu pitati je gdje bih mogla sve stvari donirati i da napravim zalihu hrane, jer će mi u suprotnome tablete biti jedino jelo danas. Obukla sam kratku, lepršavu haljinu s raznobojnim cvjetićima i nalila na sebe pola bočice slatkastog parfema. Imam osjećaj da će me pčele i svi insekti pratiti u stopu.

Odmah spazim Isabellu pored njezinog štanda. Djevojka takvog izgleda teško može promaknuti. Izuzetno je lijepa. Prirodna ugljena kosa prostire se skroz do stražnjice koja zasigurno mami muške poglede. Oči ima iste kao i brat. Samo izgledaju malo manje zločeste i bezobrazne.

"Dobro jutro!" pozdravim je uz široki osmijeh ponosna što sam sama pronašla put do tržnice. Još koji put, i moći ću zavezanih očiju do tamo.

"Hej, curo! Nisam te očekivala vidjeti tako rano. Izgledaš predivno", veselo odgovori dok usput razvrstava krafne, kruh, peciva i ostale pekarske delikatese po kategorijama. Odmah mi se još više sviđa. Organizacija je pola posla.

"Hvala, i ti", sladunjavo odgovorim.

"Što te dovodi ovamo? Hoćeš nešto pojesti? Imamo odlične domaće hrenovke u lisnatom tijestu", ispali brzo. Da u njoj postoji ugrađeni mjerač brzine, sada bi sigurno dostigao sto dvadeset na sat.

"Obično volim započeti dan zdravo, s nekim smoothiejem od voća", odgovorim na što me ona pogleda razrogačenim očima. "No, zato je večera uvijek slatko i nemam mjere. Spakiraj mi tri krafne. I može jedno lisnato tijesto s hrenovkom."

"Sada pričamo kako treba", vrckavo se nasmije.

"Htjela sam te pitati znaš li možda gdje bih mogla donirati djedove i bakine stvari?"

Pogleda me s čuđenjem. "Zašto ih želiš donirati?"

"Jer je djed tako htio. Osim toga, zauzimaju mnogo prostora koji je namijenjen za nešto drugo. Imam neke planove."

"Zar ne bi li bilo bolje da ih prodaš?" pruži mi kutiju s krafnama i hrenovkom. "Dodatno ćeš zaraditi, danas novaca nikad dosta. Mislim, možeš donirati odjeću, ali puno ljudi cijeni starinske ukrase i namještaj."

Kada malo razmislim, ovo ne zvuči nimalo loše.

"Kako ćemo to izvesti? Da donesem stvari na tržnicu i postavim štand?"

"Možemo napraviti garažnu prodaju. Znaš ono kad staviš sve čega se želiš riješiti ispred garaže pa dođu susjedi i pokupe sve", objašnjava mi mašući rukama po zraku. "Što je tebi staro, nekome je novo."

"To zvuči kao jako dobra ideja. Moram onda napraviti letke pa ih polijepiti na vidljiva mjesta kako bi ljudi znali za događaj."

Isabella odmahne rukom.

"Nije potrebno", izjuri iza štanda, popne se na obližnju klupicu pa krene vikati: "Hej, ljudi! Popodne počinje rasprodaja stvari kod starog Adama. Tko prvi njegovo."