ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

19. poglavlje

"Mama, vraćam se kući."

"Molim? Zašto, dušo? Što se dogodilo? Jesi li dobro? Zdravstveno stanje se pogoršalo?"

Stanem s pakiranjem pa glasno izdahnem. "Ne. Možda. Da. Ne znam", mlohavo se bacim na krevet. "Neću uspjeti, mama. Jedini san kojeg sam imala je bio taj da otvorim slastičarnicu, ali neću moći. I to sam uprskala."

"Sigurno postoji način da se riješi što god te muči. Iako sam ispočetka bila protiv toga, znam koliko ti ovo znači. Još dok si bila mala klinka, govorila si mi da želiš slastičarnicu."

"Ne mogu učiniti sve što mi je djed Adam napisao kako bih dobila kuću."

"Zašto? Trebaš novaca? Tata i ja ti možemo poslati i..."

"Ne", prekinem je. "Ne radi se o novcu. Kompliciranije je od toga."

"Reci mi onda o čemu se radi kako bih ti mogla pomoći."

"Imam toliko malo vremena, a još moram obojiti kosu, ići na krstarenje svijetom i udati..." zaustavim se.

Ne, definitivno ne bi shvatila da joj kažem kako se moram udati. Onda bih joj morala objasniti kako sam upoznala muškarca, zaljubila se do ludila u njega, a onda sam ga naposljetku izgubila jer sam kukavica. Prokleta kukavica.

"Molim? Obojiti kosu? Ali, ti obožavaš svoju kosu! I krstarenje svijetom u takvom stanju? Ne! Što je tvoj djed poludio prije smrti?" povisila je ton toliko jako da na trenutak moram odmaknuti mobitel od uha kako bih zadržala zdrave bubnjiće. "Ovo je ludost! Ali, opet", naglo smanji tonalitet svog glasa. "Ti ih nikada nisi radila. Oduvijek si zlato i duša. Zaslužuješ malo avanture i sretnih dana."

"Okej, tko si ti i što si učinila s mojom majkom?" nasmijem se. "Hvala što razumiješ, ali ništa od toga više nije bitno jer sam uprskala. Jako, mama."

"Oh, sigurno ima veze s onim dečkom, je li tako?"

"Kako si znala?"

"Draga moja tortice. Poznajem te. Poznajem taj ton glasa. Isto je bilo kada si prekinula s Paulom. Što je učinio?"

"Zapravo, ja sam kriva."

"Sigurno si ga previše maltretirala sa spuštanjem daske poslije male nužde. Davina, muškarci to nikada neće shvatiti. To razumijemo samo ja i ti."

"Ne, nije to", prasnem u smijeh iako mi nije do njega. Sada mi je malo jasnije na koga sam toliko opsjednuta čistoćom i organiziranošću. Moglo bi se reći da i znam na koga sam tako brbljiva. "Kažem ti da sam ja ovaj put napravila problem. Nisam mu rekla o... znaš čemu."

"Oh, razumijem", napravi kratku stanku. "Moraš shvatiti da to nije laka informacija za prihvatiti. Dovraga, ni ja je još uvijek nisam prihvatila do kraja. Moraš mu dati vremena."

"Ne, on je drugačiji, s njim nije baš tako jednostavno. Sve proživljava intenzivnije nego ostale osobe... on je... oštećen na neki način, a ni nemam vremena na pretek. Zar si zaboravila?"

"To samo znači da mu je jako stalo do tebe. Gledaj, dušo. U pravoj ljubavi nikada ništa nije teklo glatko. Zar misliš da ja i tvoj tata nismo imali problema i svađa na početku? Naravno da jesmo. Ljubav se ne pronalazi, ona se gradi i učvršćuje zajedno kroz uspone i padove. Da nema teških situacija, kako bi znala da je upravo on vrijedan tvoje ljubavi?"

"Možda si u pravu, ali ovo je veliki izazov za našu ljubav. Nisam sigurna ima li izlaza. Osim umiruće glavne protagonistice, postoji još puno toga. On mi je lagao na neki način. Mislim, sad kad sam malo došla k sebi nakon svega, možda i nije učinio toliko groznu stvar. Samo je bio tu. Pored mene. Stalno. Pomogao mi je s kućom i da zaboravim na surovu realnost. I znam da me voli", analiziram situaciju na glas.