ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

20. poglavlje - 365 dana

365. dana.

Toliko su mi doktori dali vremena prije negoli sam odlučila krenuti na ovo putovanje. Prognoze su bile očajne, a lista čekanja velika.

365. dana. 8,760 sati. 525,600 sekundi.

Toliko je prošlo od kako sam otišla onog dana od Lorenza. Toliko je prošlo od kako sam zadnji put vidjela njegovo lice, osjetila miris i dotaknula baršunastu kožu od koje mi je cijelo tijelo drhtalo, čak i vršci prstiju. Trebala sam ostati. Ponavljam si to svaki dan kako slučajno ne bih zaboravila na krivnju koja me izjedala svih dana koje sam provela bez njega. Trebala sam ostati s njim bez obzira na riječi koje mi je uputio. Bez obzira na to koliko me preklinjao, molio i gurao od sebe. Trebala sam jebeno ostati.

Poživjela sam 365. dana više nego što mi je bilo prognozirano. Zbog njega. Svaki otkucaj srca i pumpanje krvi je zbog njega. Odbijam napustiti ovaj svijet prije nego što ga još jednom vidim. Te vatreno plave oči, zavodljivo naherene usne i čupave obrve. Doktori to zovu čudo, ja to zovem ljubav.

Dani bez njega su bili pusti, tmurni i nadasve prazni. Većinu sam ih provela sjedeći na stubama u nadi da će se pojaviti kao lopov iza balkonskih vrata, šuljajući se da me iznenadi. Godišnja doba su mi se izmjenjivala pred očima, ali njega nije bilo. Nije pomoglo ni što sam odlazila u zatvor za vrijeme posjeta, u besmislenoj nadi da će ipak pristati vidjeti me, razgovarati sa mnom. Poljubiti me. Ali nije. Svaki put kada sam vidjela zaštitara da se vraća sam, bez njega pored sebe, dio mene je umro zajedno s nadom da za nas postoji sretan kraj.

Ali, ne dam se. Ne dam njega. Ne dam nas. Čekala sam. Dokle god sam sposobna udisati zrak vlastitim plućima – čekat ću ga. Kao što sam čekala 365. dana na neko racionalno objašnjenje zašto me ne želi vidjeti, zašto je, dovraga, tog kobnog dana rekao da nema svjedoka i da su se on i otac porječkali oko problema zvan alkohol, te je sve rezultiralo nesrećom. Čekam objašnjenje, osim onoga napisanog na otrgnutom komadiću papira kojeg mi je zaštitar predao prije šezdeset dana.

„Spasila si me. Na sve moguće načine na koje se ljudsko biće može spasiti. Od ponora, mržnje, bijesa i proklete praznine u duši. Zato, nemoj više dolaziti. Molim te. Nemoj mi dolaziti u posjete. Ne želim gledati kako te srce izdaje svakim danom sve više, a ja ne mogu učiniti ništa. Želim te pamtiti lijepu, svježu, punu energije... živu. Gledati te takvu, uništilo bi me. Vratilo bi sve izgubljene i loše osjećaje. Takav sam. Sebičan. Uvijek zajebem."

To mi je slomilo srce, ali može me nazvati za dva mjeseca, deset, za godinu dana u četiri sata u noć, a ja bi mu se javila i bezglavo jurila da ga vidim. Bože, koliko me patetičnom to čini, ali nije me briga jer ga volim. Učinila bih i gore stvari za njega samo da je ponovno uz mene.

Ništa od ovog nema smisla, ponajviše odmahivanje glavom policije na moju priču koju sam im ponovila 365. puta. Njihovo ruganje, nazivanje mene ludom i lažljivicom koja želi spasiti svojeg dečka iz nevolje, nema smisla. Svaka njihova riječ boli poput reza užarenom oštricom direktno na srcu. No, moj odlazak od njega ubija. Nemam objašnjenje zašto sam to učinila. Zašto sam bila naivna budala i vjerovala u njegove riječi koje mi još uvijek odzvanjaju u svakom dijelu tijela.

„Obećavam ti sa svim srcem. Od sada, ti i ja. Zauvijek."

Zauvijek je tako lažna riječ. Može biti pedeset, sedamdeset godina ili samo jedan dan. Mi ljudi smo samo duše kojima je daleko prije negoli smo došli na ovaj svijet sudbina odredila koliko će naše „zauvijek" trajati. Prestala sam vjerovati u to puno prije nego što sam dobila papir o bolesti. Kad sam imala deset godina, vjerovala sam da će Josie, moja mačka, biti pored mene zauvijek. Barem su me tako uvjeravali roditelji, ali kao i svima, njezino vrijeme je prošlo, a ja sam bila žalosnija no ikad. Bože, sjećam se kada sam Lorenzu objašnjavala ovu svoju teoriju jedne večeri uz Netflix, koji je vrtio Titanic po tko zna koji put jer mi je to najdraži film, a mi smo zagrljeni jeli kokice i kolače. On mi se nasmiješio sa žarom u očima i rekao: „Davina, možda si u pravu u većini stvari, ali u ovome nisi. Postoji jedna stvar koja traje zauvijek. Priče. Pogledaj samo priču o Rose i Jacku. Poprilično sam siguran da će i naši unuci jednog dana plakati uz njih dvoje kao ti sad."