ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

22. poglavlje

Nakon što smo pobjegli sa zabave i bili sebični možda i previše, nakon što smo se dvaput poševili i jednom vodili ljubav, nakon što sam detaljno morala objasniti Lorenzu cijelo djedovo pismo, jer nikad do sad nisam, shvatili smo da je krajnje bezobrazno od nas ne prisustvovati na vlastitom vjenčanju. U jednom trenutku objašnjavanja popisa, moj muž je djelovao izrazito tužno i tmurno. Rekao je da ga je podsjetilo na užasnu stvarnost i izazov koji je pred nama i koji ne možemo izbjeći. Onda sam ga obradovala brzinskim ručnim radom kako bih mu pomogla oraspoložiti ga. Upalilo je. Nije skidao osmijeh s lica dok smo držeći se za ruke koračali prema gostima u vrtu.

Lagala bih kad bih rekla da ne mislim na to. Kako je uopće moguće ne misliti na činjenicu da se bliži moje vrijeme? Kako je moguće zanemariti sve signale koje mi tijelo šalje? Slabost je svakim danom sve izraženija. Glavobolje su već moja svakodnevica. Ponekad nemam snage ustati iz kreveta cijeli dan, ponekad sam blijeda poput duha, a ponekad i povraćam svaku vrstu hrane koju prinesem ustima, čak i slatko. Vjerujem da je ovo moje najgore stanje od kako me bolest načela. Fizički.

Psihički sam sretna. Valjda. Moram biti sretna zbog sebe i zbog njega. Jer ovo malo što mi je ostalo ne planiram provesti plačući. Ne više. Kad ja plačem i on plače. Kada sam ja loše, on je triput gore, iako se trudi sakriti.

Sada ne skida osmijeh s lica. Sretan je i to je dovoljan razlog da mu nikada ne kažem koliko me strah svakog jutra koje osvane jer možda mi je zadnje. Njegove razigrane oči su dovoljan razlog da mu nikada ne priznam da za svako zvono na mobitelu ja molim Boga u sebi da je netko iz bolnice i da će mi reći da su pronašli srce. Zvuk njegovih otkucaja srca je razlog što moje još uvijek koliko-toliko kuca.

Bože, želim živjeti! Sad više nego ikada.

Prošli je tjedan bio najteži do sad. Što zbog organizacije vjenčanja, što zbog silnog namještaja koji je napokon stigao za slastičarnicu. Nebrojeno puta sam se sakrila od Lorenza u kupaonicu kako bih uhvatila zraka, kako bih povraćala i isplakala se u samoći. Bilo je teško, ali njegovo lice me je tjeralo da stisnem zube i budem jaka. Sva žrtva i svaka bol u mišićima je za konačni cilj – otvorenje slastičarnice. Toliko sam blizu, ne smijem dopustiti da odem s ovog svijeta nezapamćena. Lorenzo i slastičarnica će biti moja ostavština.

"Misliš da će se ljutiti na nas?" Lorenzo me pita. "Ipak su došli zbog nas, a mi smo pobjegli."

"Neće, a ako možda hoće... reći ćemo im da nas je ljubav odvukla i nismo je mogli kontrolirati", nasmiješim se, a on prasne u smijeh.

Majka nas uoči izdaleka i trči prema nama. "Hvala Bogu!" viče nedaleko od nas. "Već sam mislila da ćete zauvijek ostati zatvoreni u sobi. Vrijeme je za tortu i nakon nje... znaš, Davina", razrogačenim očima me pogleda.

Lorenzo gleda malo u nju, pa u mene. Namršti se. "Što mi tajite?"

"Samo malo iznenađenje koje sam ti pripremila."

"Ja ne volim iznenađenja. Zadnji put kada mi je majka rekla da ima iznenađenje za mene i da ga ide pokupiti... nikada se nije više vratila", preokrene očima. "Da ne planiraš pobjeći, Davina? To si trebala učiniti prije nego što si izrekla sudbonosno uzimam."

"Mislim da ćeš nakon ovog promijeniti mišljenje o iznenađenjima."

Suženim očima i s osmijehom na licu se zagleda u mene. "Ne želim uopće pretpostavljati što si naumila, jer si nepredvidljiva i sigurno ću pogriješiti. Samo se nadam da nećeš pjevati na mikrofon. Bez uvrede dušo, ali grozna si."

"To sam ostavila za spavaću sobu. Samo za tvoje uši. Pored još nečeg", namignem mu, a onda shvatim da je majka i dalje pored nas i rukama sramežljivo prekriva oči.