ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

11. poglavlje

Prošlo je tjedan dana od vjenčanja, a meni se dojmovi još uvijek nisu slegli. Ježim se na samu pomisao da me je Max htio iskoristiti na tako uvrnuti način. Zaista? Drogirati curu kako bi je poševio? To samo bolestan um može napraviti. Sva sreća da je moj...Ugh, moram ga prestati tako zvati. Sva sreća da je Lorenzo došao na vrijeme i spasio me. Moram se usredotočiti na posao i razlog zbog kojeg sam prvenstveno ovdje, a to je otvoriti slastičarnicu. Ako ću i dalje u glavi stalno vrtjeti Lorenza i njegov božanstveni osmijeh, nikada se neću pomaknuti s mrtve točke. Također ne mogu zaboraviti način na koji je otišao od mene. Kao ni osjećaje koji su se počeli velikom brzinom razvijati prema njemu. Uprskala sam, jako sam uprskala. I ne znam hoću li ikako moći popraviti već ionako klimav odnos s njim.

Hodam prema njegovoj kući u nadi da ga nema jer još uvijek nisam spremna za susret. Trebam Isabellu da me odvede do dućana kako bih kupila boju. Do njihove kuće mi ne treba puno, svega pet minuta hoda prateći obalu. Kuća im je daleko manja od djedove i vidi se da ne drže toliko do uređenja okućnice jer su nekadašnje crvene ruže prerasle u veliko i zapetljano grmlje. Umjesto vrta, sada imaju džunglu. Staza do ulaznih vrata je zarasla visokom travom, a hrpa otpada, pokvarena hrana i staklene boce od piva samo što ne prevrnu kantu za smeće ispod otvorenog prozora. Pokucam na vrata i nema odgovora. Ponovim radnju nakon par minuta, opet ništa. Zasigurno su u popodnevnim satima još uvijek na tržnici. Kako to nisam pretpostavila? U trenutku kada sam već odustala i pošla natrag kući, čujem otvaranje škripavih vrata. Iza njih napola izviri Isabella.

"Hej!" pozdravim je pa napravim par koraka prema njoj. Toliko sam sretna što je vidim jer mi osim boje treba jedan onaj poznati ženski razgovor nakon svega što se dogodilo. "Kucala sam, ali nije nitko dugo otvarao pa sam mislila da si još na tržnici."

Ona me niti ne pogleda, oči su joj zalijepljene za drveni pod.

"Što trebaš?" hladno pita.

Um, što se događa? Gdje je ona djevojka poznata po svom širokom i konstantnom osmijehu, uvijek vrckasta i luda.

"Oprosti ako smetam", nakon ovakvog dočeka imam potrebu za isprikom. "Samo sam te htjela pitati gdje mogu kupiti bijelu boju? Planiram bojiti kuću. I... osim toga, stvarno trebam razgovarati s nekime", zvučim malo očajno.

"Dućan je nedaleko iza tržnice. Vjerujem da si zapamtila put do tamo."

I dalje izbjegava moj pogled. Vidim samo jednu polovicu njezinog tijela dok drugu sakriva iza tamnozelenih vrata. Rukama čvrsto stišće kvaku. Nešto nije uredu. Napravim još par nesigurnih koraka prema njoj.

"Znam, da, ali bilo bi mi drago kada bismo prošetale zajedno."

"Oprosti, ja ti danas ne mogu pomoći. Pitat ću brata je li slobodan."

"Ne!" kažem malčice preglasno pa se kiselo nasmijem. "Snaći ću se sama", još nisam spremna za susret s njim. Niti ću ikada biti. Gledam u nju i vidim da je sva snuždena, tužna i na rubu plača. "Isa, je li sve dobro? Ti si... dobro?"

"Da, sve je super", kaže mi, ali njezin ton odaje da nije. I dalje se sakriva od mene iza tih vrata.

Ne mogu više izdržati. Nešto mi govori – unutarnji glas – da otvorim vrata. Rukom posegnem za njima, a scena koju gledam me šokira, baci na tlo. Lijevo oko joj je zatvoreno, a oko njega se prostire velika zelena masnica i natečeno lice. Kut usana na istoj strani lica je umrljan osušenom krvlju.

"Bože, Isabella!" viknem. "Što se dogodilo? Tko ti je to učinio?"

"Nije to ništa. Pala sam."

Kako da ne. Nisam glupa, znam da sve žrtve nasilja koriste iste izgovore. Pala sam, udarila sam o vrata, nije tako mislio, nije to htio učiniti... Ali, tko? Tko joj je to učinio?