ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

5. poglavlje

Prošlo je tjedan dana od prodaje i od tada sam triput vidjela nevolju. Prvi put je bilo u dućanu kada mi je doslovno iz ruku uzeo zadnji sladoled iz hladnjaka, pritom mi namignuo i rekao: „Više sreće drugi put, časna." Drugi put sam ga vidjela iz svojeg dvorišta kako radi zgibove na drvetu kod sebe doma i zamalo pala u nesvijest od prizora, ali na kraju je samo vrući čaj završio u mojem krilu. Bio bi zločin negirati ljepotu tog tijela. Da, ima dobro tijelo. Savršeno isklesano i ocrtano. Tamnoputo sa sjajnim dlačicama. Ali onda progovori i sve dobro nestane u sekundi. Treći put je bio jučer na plaži kada sam šetala kao i sad. On je radio isto i odmah sam pomislila kako romantične šetnje uz zalazak sunca ne idu uz njegov karakter. Pitala sam se što radi tamo? Čak sam se jedva uspjela suzdržati da ga ne pitam upravo to kada smo se mimoilazili i gledali preko ramena, bez riječi. Kada smo se dovoljno udaljili jedan od drugoga, morala sam se okrenuti da ga pogledam. On je već gledao u mene, nasmiješio mi se izdaleka, zapalio cigaretu i povikao: „Pozvao bih te na dim, ali pretpostavljam da časne ne puše." Htjela sam ga ubiti. I dalje želim. Toliko je drugačiji od svih muškaraca koje sam do sada upoznala da imam sve veću želju saznati zašto je takav. Izgleda sasvim bezbrižno, opušteno, uvijek provocira. Kakvu bi on to tužnu priču mogao imati koju je Isabella spomenula, a da je tako vješto krije? Vjerojatno nikada neću saznati.

Znam da nebo ne gaji simpatije prema meni jer nakon katastrofalnog prošlog tjedna, okrunjenog s Lorenzovim ispadima, nebo su preplavile munje, a kiša je počela pljuštati kao da je sudnji dan.

"Svih ti kolača, što ću sada?!" opsujem u jednom dahu gledajući ispred sebe kilometre i kilometre pijeska. Možda nisam trebala večeras izaći u šetnju. Misli su me toliko preuzele da nisam primijetila kako sam poprilično udaljena od kuće. Povratak nazad mi se čini nemoguć iz više razloga. Prvi je taj da još uvijek ne znam kartu grada napamet. Drugo, mrkli mrak je. Treće, nosim sandale na punu petu koje neće biti od pomoći uz ovo vrijeme.

Dok sam šetala mislila sam o Lorenzu, opet, po ne znam koji put ovaj tjedan. Gospodin zvan Nevolja. Službeno je – mrzim ga. Divlji je. Zločest. Bahat. Arogantan. S tim bezobraznim osmijehom i đavoljim osmijehom. On je sve što ne tražim u muškarcu. Bilo mi je dovoljno vidjeti ga par puta kako bih došla do tog zaključka. On je sve što želim držati dalje od sebe svim snagama, ali zašto onda cijelu večer razmišljam o njemu? Zašto ne želi napustiti moju glavu? Došla sam do zaključka. Vjerojatno, skoro sigurno, nikada neću osjetiti ni pronaći čari prave ljubavi koja traje vječno i o kojoj se pišu romani, ali zato mržnju hoću. Dovraga, već sam je pronašla. No, moj zaključak ima dobru teoriju koju sam pročitala u jednoj knjizi. Ljubav i mržnja su na smiješan način sasvim ista stvar. Imala sam vremena usporediti te dvije stvari večeras. Utroba ti se okreće na samu pomisao na tu osobu, srce u grudima kuca jako i glasno – skoro vidljivo preko kože i odjeće. Apetit i san su poremećeni. Svaka interakcija s tom osobom natjera ti krv u venama da kola uz pratnju adrenalina i na rubu si letenja ili svađanja. Tijelo jedva držiš pod kontrolom. Ispunjava te i plašiš se u isto vrijeme.

Da, ljubav i mržnja su iste.

Sada stojim priljubljena uz deblo visoke palme čije grane mi daju barem malu zaštitu od kiše. Izvučem mobitel iz torbice i pogledam aplikaciju za vrijeme. Otkrijem da će nevrijeme trajati još par sati.

Savršeno, baš savršeno.

Već je prošlo jedanaest sati navečer, tako da čekanje dok oluja ne prođe nije opcija. Trebam svoj krevet. Ne, ono što zaista trebam je veliki komad kolača i milkšejk. No to neće biti izvedivo s obzirom na to da nisam upalila mikser od kako sam stigla u Cannon. Izgleda da ću morati zadovoljiti vrišteći želudac s jadnim povrćem koje se nalazi u hladnjaku.

Munja udari negdje blizu vraćajući me u ružnu sadašnjost. Kiša počinje užasno jako padati, a siloviti vjetar nosi pijesak i grane po zraku. Još uvijek ispod, kolike-tolike sigurnosti palminih grana, stavim torbicu iznad glave. Srećom, ponijela sam običnu, najmanje plaćenu torbicu koju posjedujem. Uz to, vodootporna je.