ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

2. poglavlje

Izgubila sam se. U gradiću koji broji točno sedamsto četrdeset i šest stanovnika, ja sam se izgubila. Divno. Krasno. Bajno. Lutam po tržnici ujedno gledajući u kartu koju grčevito stišćem u rukama i apsolutno nemam pojma gdje sam ja, a gdje djedova kuća.

Pretpostavljam da ovdje u Cannon Beachu svi poznaju sve. To mi potvrđuje činjenica da su svi pogledi usmjereni u mene kao da sam otkriće s Marsa. Žena sa štandom mandarina gleda u mene. Muškarac i malena djevojčica sa sirevima i mlijekom, šapuću jedno drugome, gledajuću u mene. Crvenokosa djevojka koja radi bukete od cvijeća, pogodite što? Gleda ravno u mene, smješkajući se.

Izdahnem pa se bacim na kofer pokušavajući dešifrirati običnu kartu koja mi djeluje kao papir sa zagonetkom izgubljenog blaga, ali ja nisam Lara Croft. Što dulje gledam u nju, geografske linije su sve zamršenije.

"Hej, trebaš li pomoć?"

Trgnem se na glas iza sebe. Osvrnem se preko ramena. Divna, crnokosa djevojka mi prilazi brišući bijele ruke od brašna o svoju cvjetnu pregaču.

"Izgubila si se?" nasmije mi se pokazujući biserno bijele zube. Toliko su svijetli da bodu u oči. Moram saznati tko joj je zubar. Mogla bi mi dati i preporuku za dermatologa, lice joj savršeno blista. Sigurna sam da je čula za pojam prištić samo na reklamama.

"Zapravo, da", snuždeno izdahnem pa odložim kartu na koljena. "Nemam pojma gdje sam", napučim usne.

"Pa to je barem jednostavno. U Cannon Beachu si", našali se sa mnom. "Možda ti mogu pomoći, da vidimo", ugura se pored mene sjedajući na kofer. "Koga ili što tražiš?"

Ostanem zatečena pristojnošću i ljubaznošću ove djevojke. Od svih ljudi koji su me samo krišom promatrali, ona je jedina ponudila pomoć.

"Kuću svog djeda koji je nedavno preminuo, nažalost. Adresa je Cannon Beach 15."

Pogledam je i vidim da ima zrnca brašna u kosi i na nosu, osim toga miriše na slasne pekarske proizvode.

"Reci mi, kako se zvao djed? Lakše mi je tako nego po adresi."

"Adam. Adam Sawyer."

Ona uzbuđeno pljesne rukama stvarajući maglu brašna ispred mog lica koja me natjera na kašalj.

"Ti si Davina! O, moj Bože, stvarno si došla. Adam je meni i mojem bratu stalno pričao o tebi. Kao da te poznajemo godinama. Nisam mislila da ćeš ovako brzo stići. Pripremila bih ti bolji doček. Tako mi je žao što nas je taj predivni starac napustio", kaže toliko brzo da sam jedva uspjela pohvatati što je rekla. U nekoliko je rečenica promijenila barem pet tema.

"Poznavala si ga?"

"Naravno!" usklikne. "Svi su ga poznavali. On je bio neizostavan dio našeg gradića. Uvijek veseo, nasmijan, a kad sam bila dijete, uvijek bi mi potajice davao čokoladice jer mi moji roditelji nisu dopuštali slatko."

"To zvuči poput njega", nasmiješim se. "Radio je isto sa mnom."

"Njegova kuća je skroz na drugom kraju grada", rukom pokaže smjer. "Uz samu obalu, predivna je, poput palače. A da je tek vidiš noću, bajka."

"Možeš mi dati broj taksija, da me odveze?"

Ona se zahihoće. "Dušo, zar si zaboravila gdje si došla? Ovdje nema taksija. Jedino prijevozno sredstvo su nam bicikli i naše stare, dobre noge", potapša se po koljenima. "Barem nama smrtnicima koji rintaju na tržnici cijele dane. Ali ne brini, ja ću te odvesti tamo, da ne lutaš."

Nema Ubera ovdje? Gdje sam ja to došla? Bogu iza nogu?

"Ne", odmahnem glavom. "Ne želim te smetati, vidim da si zauzeta", pogledom joj pokažem na pregaču i sav nered koji se prostire svuda po njoj. "Snaći ću se nekako. Imam kartu... koja i nije od pomoći", promrmljam sebi u bradu.