"Davina, tortice moja! Kako si?" piskutavi glas moje majke prolomi se zrakom.
Sva sreća da ovog jutra nema žive duše na ulici dok šećem prema dućanu, pa sramota nije toliko velika. Ali sam sigurna da su je čuli i na drugom kraju gradića.
"Dobro sam", kažem majci i nasmijem se u kameru. "Idem kupiti nešto za jesti i još boje za kuću. Veća je nego što sam mislila."
Ona se namršti. "Pješice? Zašto ne pozoveš taksi?"
Duboko izdahnem. "Nema ih ovdje, ali ne brini. Godi mi šetnja."
"Kako da ne brinem? U Cannon Beachu su paklene vrućine, a u kombinaciji s tvojim stanjem mogu ružno završiti. Znaš da se ne smiješ naprezati, nije ti pametno vući svaki dan stvari. Piješ li tablete?"
"Da", odgovorim i onda shvatim kako sam ih danas zaboravila, a i jučer. "Dobro sam, stvarno. Kako je doma?" pokušam promijeniti temu.
Ona mahne rukom. "Sve po starom i dosadno bez tebe. Jesi li se već sprijateljila s nekim?"
Moj pokušaj mijenjanja teme brzo pada u vodu.
"Ima jedna vrlo draga cura ovdje. Isabella. Puno mi je pomogla od kako sam stigla."
Ali, postoji i jedan muškarac koji mi se poput krpelja uvlači pod kožu. I pije krv ponekad. Skoro uvijek. Naravno da joj to nisam rekla jer poznajući nju, ovaj poziv bi trajao satima jer bi planirala vjenčanje i birala restoran za krštenje našeg drugog djeteta.
Majka pljesne rukama, pa ispusti nekakav nedefinirani uzvik.
"To je super! Barem nećeš biti sama ako te uhvati kriza ili ti bude slabo."
Prevrnem očima. Razumijem, majka je i brine se, ali zar baš mora u svakoj rečenici spomenuti moju bolest? Baš kada zaboravim na to, eto nje kao šamar realnosti. Fokusirana sam na majčin izraz lica i ne gledam kuda hodam. Krenem joj odgovoriti, a u sljedećom trenu se zabijem u tijelo ispred mene. Čvrsto tijelo s vrlo poznatim mirisom. Unatoč činjenici da ne gasi cigaretu, začuđujuće lijepo miriši. Temperamentne note sočnog talijanskog voća poput limuna, mandarine i gorke naranče. Potom atmosferu zagrijavaju note crnog papra s Madagaskara i aromatičan ružmarin dopunjen geranijem i divljom ružom. U prijevodu – Lorenzo.
Mobitel mi klizne iz ruku na tlo i poželim opsovati. Suzdržim se jer čujem majku kako histerizira. "Davina? Tortice? Jesi li dobro? Da nisi pala u nesvijest?"
Sagnem se prema mobitelu, ali me on preduhitri. Podignem glavu i suočim se s onim plavim očima koje gledaju direktno u mene dok je ekran mobitela usmjeren u njegovo lice, a samim time i u majčino lice. O ne! Ovo nije dobro. Već čujem crkvena zvona kako odzvanjaju u njezinim ušima.
"Tko si ti? Gdje mi je kćer?" majka nastavlja paničariti. "Ako će joj faliti i vlas kose, bolje da te nema, razbojniče!"
U trenutku kada Lorenzo otvori usta kako bi odgovorio ja mu otmem mobitel iz ruku.
"Dobro sam, mama. Samo mi je ispao mobitel. Ovo je", ne mogu pronaći riječ kojom bih ga predstavila. Moj nekadašnji lažni dečko? Poznanik? Muškarac koji mi se nekako... počeo sviđati? "Prijatelj Lorenzo", objasnim traljavo majci.
Čeljust joj se spusti u šoku. "Prijatelj? Muškarac ti je prijatelj? Ti nikada nisi imala mušku osobu za prijatelja!" viče s očiglednim ushićenjem. "Osim toga, znaš da muško-ženska prijateljstva nikada ne funkcioniraju. Hajde sada, priznajte. Tko je od vas dvoje već zaljubljen?"
Zemljo otvori se i progutaj me.
Lorenzo nabaci dobro poznati i samodopadni osmijeh, izazivajući u meni trnce.
YOU ARE READING
ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️
Romance» On je htio umrijeti za nju, a ona je naučila živjeti zbog njega. » ________________ Ja, Davina Sawyer, znam da ću umrijeti uskoro. I odlučila sam slijediti svoje snove bez obzira koliko dalekim se činili. I k vragu, moj djed se prije smrti pobrin...
