Ogrlica sirena

Da nemam mnogo,mnogo godina...

Allis POV.

Bam. Pala sam na travu koja je bila neprirodne zelene boje. Protrljala sam oči da se uvjerim da ovo nije stvarno, ali je bilo. Trava je bila mekana poput latica cvijeća.

"Dugo ti je trebalo." Rekla je ona plavuša.

"Dugo što?" Upitala sam. Ništa ne kužim.

"Dugo da dođeš ovdje..." ispružila je ruke kao da hoće da joj se bacim u zagrljaj. "Otprilike dvije sekunde."

"A koliko drugima treba?"

"Ništa. Oni se odmah stvore ovdje. Hrast Života je vrata od onog svijeta i ovog."

Kada sam se digla na noge i malo obrisala hlače, ugledala sam grad. Bilo je puno malih kućica. Selo je okruživalo šuma.Šuma je bila u svim bojama zelene. Bilo je malenih i velikih stabala i krošanja. Čak ni slikar ne bi mogao tako nacrtati.

"Koliko je sati?" nisam stigla pogledati na sat kada smo odlazile.

"Pa pogledaj na mobitel jer vidim da ga imaš." pokazala je na džep u tajicama. To su jedine tajice koje sam našla da imaju džep. Izvadila sam mobitel i pogledala na ekran. Pisalo je 10 : 29.

"Tek je prošlo 26 minuta." rekla sam.

"Znači da će ovdje skoro podne. Za nekih dvadesetak minuta. Zašto pitaš?"

"Jer nema sunca, sve sami oblaci i to neki sivi.Pritom i hladan vjetar piri. A koje je godišnje doba?"

"Ljeto."

"Kako?"

"Ne zna se. Mali posto građana onog grada govore da je nekada bilo sunce, ali se boginja naljutila i maknula ga. Veći posto građana govori da je otkako postovi ovo grad i dvorac Versailles oduvijek je ovakva klima." čudno je da neka božica oduzela sunce. Možda imala dobar razlog za to.

"Gdje ću ja spavati?"

"U Versaillesu. To ti je ujedno i škola u koju ćeš pohađati." kao lijepo. Dva u jedan.Mora da je ogroman dvorac.

Krenuli smo u grad. Otkako smo ušli u selo svi su me čudno gledali i sklanjali mi se sa puta. Ulice su bile pune užurbanih ljudi, a i djece.

Gledala sam kako se djeca igraju sa čarolijom. Oni to sa lakoćom rade ni ne znajući da postoji još jedan svijet koji mislio da sve to treba pobiti. Svi su na licima imali smiješak. Svi su zračili srećom dobro ne baš svi, ali većina da.

Kada smo prolazile kroz jednu ulicu čula sam plač djeteta.

Dotrčala sam do tamo i vidjela djevojčicu ,otprilike 2 ili 3 godine, koja je držala malog plišanog zeca. Zeku je falilo jedno oko. Djevojčičina haljinica je dosezala do njezinih koljena te otkrivala modricu na desnoj nozi.

"Eej, što je bilo malena?" upitala sam ju.

"Izgubila sam se..." tiho je rekla. Vidjela sam jednu suzu kako joj je klizila niz lice.

"Kako ti izgleda mama?"

"Ima smeđu kosu i zelene oči. Visine je kao ti, a ime joj je..."

"Dove! Ah, tu si!" dođe jedna žena. Ličila je opisu djevojčice.Kada je zagrlila kćer onda se okrenula prema meni.

"Što hoćete?" upitala me. Ja sam joj uputila zbunjeni izraz lice. Ne shvaćam na što misli.

"Pa htjela sam po..."

"Ne treba nam pomoć od djeteta sa greškom." drsko je rekla i povukla kćer. Ja sam stajala ukipljena. Što joj je značilo dijete sa greškom ?