Ogrlica sirena

Petra

Allis POV.

Dok sam tako stajala učenici su se već razilazili. Uz to su i otišli Vrhovni. Neka djevojka sa plavom kosom mi je prišla.

"Bok. Moje ime je Petra." nasmiješila se i ispružila je ruku.

"Bok. Moje je Allis." prihvatila sam njenu ruku i tako smo se rukovale.

"Čula sam da ću dijeliti sobu sa novom učenicom, ali nisam očekivala da će ona biti najljepša djevojka." a sad mi već laska.

Nisam ja ništa ljepša od drugih. Svi smo mi lijepi na svoj način. Neki po nečemu.

"Hvala." to je sve što sam mogla reći.

"Hoćeš da ti pokažem školu?" upitala me Petra.

Pogledala sam je u njene plave oči koje su bile išarane s zlatnim crtama. Bile su predivne. Zračile su srećom i vjernošću.

"Može, zašto ne? Ionako ću morati znati sve gdje je šta kad ću tu živjeti." ravnodušno sam rekla jer je istina.

"Istina. Ali kad budeš vidjela iznutra školu nećeš moći doći k sebi." Ovo se nisam nadala mislim nisam se nadala da će škola biti nešto najljepše.

Petra je krenula prema vratima i ja sam za njom. Vrata su bila ogromna.

Drvena vrata su i imaju nekakve detalje na njima. Urezani nekakvi simboli. Bilo ih je četiri. Shvaćam. Ti su bili simboli elemenata : vatre, vode, zemlje i zraka.

Vrata su imala nešto što je izgledalo kao karike, ali s tim se otvaraju. Kada ih je Petra otvorila čulo se škripanje. Kroz kralježnicu su mi prošli trnci. Ta vrata sto posto su jako stara.

Vilica mi je pala na pod kada sam ugledala unutrašnjost. Ovo je predivno. Vidi se da je dvorac jer je sve kraljevski.

U predvorju se puno učenika smjestilo. Neki su dolazili ili odlazili iz predvorja. Neki su sjedili i pričali ili stajali i nešto pisali na blackberry-e. Iskreno bilo je previše učenika.

"To je malo učenika. To je sam četvrtina. Ima nas kao Rusa i ne čudim se koliko ovaj dvorac ima soba." rekla je Petra na uho da ju čujem jer se ovi deru kao da ih neko kolje ili puštaju pjesme ili se smiju.

Kada smo stajali u predvorju ,pa ne više od deset sekundi, svi su se okrenuli prema nama.

Prelazila sam pogledom preko svakog učenika i vidjela da mi neki zavide, neki su ljubomorni, nekima se sviđam i neki imaju neshvatljiv izraz lica.

"Zašto svi gledaju u nas?" pitala sam Petru ne mičići se s mjesta.

Uhvatila sam pogled od nekog dečka i u njegovim očima je bio bljesak. Dva u jednom danu. Oke ovo nije slučajnost.

Dečko je imao isto bakrenu kosu i isto crvene oči. Jedino u čemu su se razlikovali su bile crte lica. Pored njega bila je djevojka tamno bakrene kose. Bila joj je ravna i sezala do kuka. Gledala me kao da traži dlaku u jajetu. 

"Gledaju u tebe. Zbog toga što si nova u školi." odgovorila je Petra.

"Idemo. Moram ti pokazati i objasniti gdje se što nalazi."

"Dobro." rekla sam.

Krenule smo u desnom smjeru. Wow. Ovo je stvarno ogromno. Ušli smo u neku prostoriju na kojoj su desno bili prozori, a lijevoj stakla kolika su i prozori.

"Ovo se zove prostorija Ogledala jer vidiš s jedne strane su prozori a druge ogledala. Ogledala su stavljena zato da prostorija izgleda veće i da ima više svijetla." zastala je i pogledala kroz prozor. "Ali sad neće trebati kad ima sunca."

Prostorija je stvarno odlična i ogromna, hoću reći izgleda ogromno.

"U prizemlju su prostorija Ogledala, kantina i predvorje. Na prvom katu su učionice i knjižnica, a na drugom katu su sobe gdje spavamo mi i profesori, a i Vrhovni. Vrhovne vode i zraka su na ženskoj strani zadnje prostorije, a Vrhovni vatre i zemlje su na muškoj također zadnje prostorije. Oni imaju najveće sobe." ideš. Spavaš na istom katu gdje i svi drugi.

"Ovaj dvorac ima oko 1300 prostorija."

Molim?! Kako su tako puno napravili? Svaka im čast. Koliko je samo trebalo strpljenja za ovo i novaca?

"To je mnogo prostorija."

"Je." rekla je Petra i nadodala. "Sad će vrijeme ručka pa poslije toga škola. Idemo do kantine." kada je završila sa govorom povukla me za ruku. Dobro da sam imala majicu kratkih rukava inače bi mi otkinula rukav.

Tako smo hodali kroz prostoriju. Točnije Petra me je vukla kao veću krumpira sa sobom. Došli smo do druge prostorije koja je očito bila kantina. Kad smo se približile svi su ponovo gledali u nas. Ovo polako počinje ići na živce.

Val neugode mi prođe u tijelu i ja nesvjesno zagrizem donju usnicu. To inače radim kada sam nervozna.

"Ovo je prostorija gdje jedemo i s vremenom će ti postati jedna od dražih prostorija škole." reče Petra.