Ogrlica sirena

Knjiga iz zabranjenoga dijela

Allis POV.

Petra me je vodila ka knjižnici. Ona se nalazila na drugom katu kao i učionice. Stali smo ispred dvokrilnih, drvenih vrata.

Ona su izgledala kao i ulazna, samo što su bila više iscrtana nekim motivima. Ova su isto škripala kad ih je Petra otvarala.

Kada sam ušla za njom vilica mi je pala do poda.Koliko knjiga ima ovdje!?

Ja sam inače ljubitelj knjiga. Za mene ne postoji najgora ili najbolja, ali postoje one koje se mogu lako pročitati i one koje ne.

Ovdje bilo redova i redova knjiga. Različitih oblika, boja i debljina. Osjetila sam miris knjiga koji je bio u zraku.

"Vidim voliš knjige. Ja baš i ne." kad je to rekla prostrijelila sam je pogledom i onda smo se nasmijale.

"Zbog čega smo ovdje?" upitala me.

"Želim nešto pročitati." rekla sam. Klimnula je glavom.

Hodala sam pored stolova koji su imali lampe. Tipično za knjižnicu. Ušla sam u redove ormara s knjigama.

Tražila sam pod L. Došla sam do mjesta gdje je pisalo slovo L i sve knjige koje počinju s tim slovom. Tražila sam...tražila... nema je.

"To su sve knjige ili ima negdje još?" upitala sam Petru.

"Ima još knjiga, ali tamo je detektor otiska u tom dijelu. Ne možemo uzimati knjige od tamo. To samo Vrhovni mogu. Nisam sigurna kakve su to knjige. A pod kojim uvjetima ih drže izgleda kao da su od zlata."'detektor otiska? Kako da prođem?

"Pokaži mi gdje je taj dio." krenula je naprijed.

Išli smo ravno. Došli smo do jedne rešetke kao u zatvorima i moglo se kroz nju vidjet da se tamo nastavljaju knjige.

Tražila sam taj detektor. Nalazio se u ravnini prsa. Imao je dio gdje stavljaš prst i jedan gdje može nešto pisati. Okrenula sam se da vidim je li ima nekoga. Nema.

"Ne ćeš valjda..." prošaptala je.

"Ššš!" stavila sam prst na usta u znak da šuti.

Ona je samo digla ruke u znak da ne želi imati ništa s tim. Ne bih ni ja da mi nije bitna knjiga.

Još jednom sam se okrenula da se uvjerim da nema nikoga. Polako sam došla do rešetki. Malo proučila taj detektor i stavila prst na njega.

Tamo gdje je trebalo nešto pisati su se slova brzo mijenjala. Na kraju su bila zelena slova i pisalo je : DOBRO DOŠLI TERRE. MOŽETE UĆI. Tko je sad Terre? Ja ništa ne shvaćam.

Vrata su se otvorila i ušla sam unutra. Petra za mnom. Knjige su bile lijepo složene za razliku u onom dijelu knjižnice. Tu sam isto tražila pod slovo L. Ah, evo je!
Izvadila sam knjigu koja je imala srebrne korice i crna slova. Pisalo je Legende. Niste ni drugo očekivali da ću tražiti, zar ne?

Bila je baš debela. Izgleda da ima mnogo legendi. Mene samo zanima jedna. O Ogrlici sirena.

Kako izgleda, kako je nastala i tako dalje. Otvorila sam knjigu. Na prvoj stranici je pisalo da od 4 stranice do 523 su legende o vodi. Od 524 do 951 o vatri, od 952 do 1207 o vjetru i od 1208 do 1646 o zemlji.

"Zbog čega će ti ova knjiga?" pitala je Petra. Ne znam da joj kažem, možda će misliti da sam luda.

"Moram samo nešto provjeriti." stavila sam knjigu na stol i sjela na stolac.

Petra je pokraj mene. Izgleda da je i ona bila uzbuđena koliko i ja da vidimo što je u knjizi.

Kada sam listala knjigu vidjela sam da nije tiskana nego da je rukom pisana. Pa koliko ova knjiga stara?

U Srednjem vijeku su počeli tiskati knjige. Znači da je ovo ili iz Starog vijeka ili početkom Srednjeg. Ideš! Pa sad je Najnovije doba.

Stala sam na jednoj stranici. Velika slova su bila Ogrlica sirena. Počela sam čitati.

" 3.3.1006.
Ogrlica sirena nije obična ogrlica kao što misli naš narod.
Tu Ogrlicu sam ja , Vrhovna vode, dobila od naše boginje.
Na isti dan koji nam je dala narukvice dala mi je i Ogrlicu.
Rekla je da s njom mogu stvoriti sirene, pola ljude pola ribe.
Jedini problem je bio što mi nije rekla kako se koristi.
Ogrlica je bila prelijepa.
Kada mi ju je dala u ruke izgledala je obično.
Neki običan kamen.
Ali kada sam je stavila oko vrata, onda je bilo nešto najljepše što ste mogli vidjeti.
Kamen se pretvorio u školjku plave boje koja je sjela bijelim zrakama.
Imala je i nekakve motive na školjci.
Nekakve zvjezdice.
To mi zvuči lijepo, zar ne Petra?" prekinula sam čitanje i upitala ju.

"Ma je. Samo nastavi daljee!" gunđala je. Dobro. Nastavit ću dalje.

"Htjela sam isprobati Ogrlicu i tako sam krenula do našeg jezera.
Jezero je bilo puno života, a sunce je davalo laganu plavu boju njemu.
Sjela sam na klupicu i malo uživala u ovoj ljepoti.
Imala sam osjećaj da će ova ljepota nestati, ali to nisam htjela.
Skinula sam ogrlicu s vrata i stavila je do mene na klupu.
Ustala sam se, napravila sam par koraka od klupe i uzela moje ravnalo iz džepa.
To nije bilo obično ravnalo.
Imalo je oblik dijamanta.
Napravila sam par crta u zemlji i zaledila ih.
Nisam znala što dalje pa me intuicija vodila.
Porezala sam se na ravnalo i ostavila par kapljica krvi na njemu.
Uzela sam Ogrlicu s klupe i stavila na smrznuti dio..."  prekinula me Petrina ruka na mojim ustima.

Pogledala sam je čudnim pogledom.

"Čujem korake." prošaptala je. Osluškivala sam. Istina. Netko dolazi... NETKO DOLAZI??!! Mi smo u zabranjenom djelu!

Jedino dobro što je bilo je to što su stolovi na kraju ove prostorije i skriveni su zbog ormara knjiga.

Koraci su bili sve bliži i bliži, a ja nisam znala raspoznati gdje se nalaze. Nešto mi je ušlo u glavu.

"Jesi li zatvorila vrata?" prošaptala sam. Petra se lupila rukom po glavi, ali da se nije čula.

"O ne! Netko je..." čula sam glas. Nije baš bio jako blizu pa ga nisam baš mogla jasno odrediti kome pripada, ali ženskoj osobi nije.

Opet su se čuli koraci, ali užurbani. Bili su sve tiši i tiši. Taj netko je odlazio u žurbi što znači da ne mamo baš puno vremena da odemo odavde.

"Ajde idemo. Dok on ne dođe." rekla je Petra i već je bila na nogama.

"Evo, samo malo." uzela sam knjigu. Otvorila sam tamo gdje je na jednoj strani korica knjige, a na drugoj stranica.

Aha! Vidjelo se da se može skinuti navlaka za korice, što znači da ova knjiga nije ona za koju se predstavlja. Brzo sam maknula korice i imala što vidjeti.