Rekla pa porekla

4. Jel ti mene voliš?

Okej, stvarno sam se uzalud brinula. Dečki su opušteniji nego ja. Taj prvi dan  rekuperacije sam se upoznala sa svakim i mogu sa sigurnošću reći da sam pogriješila kad sam i pomislila da se nećemo slagati. S njima je sve zajebancija pa je u tom tonu i prošao čitav taj dan. Zatim je uslijedilo i gostovanje u Osijeku što nas je samo dodatno zbližilo. Može se reći da imaju dobar glazbeni ukus i da nas je to povezalo u putu.

Moja mala sobica je postala glavno okupljalište. Nakon svakog treninga obavezno terapije i kavica. Onaj aparat za kavu komotno možemo prebaciti kod mene, ionako svaka kava iz njega završi kod mene u ordinaciji.

Ne moram ni govoriti da je ovih mjesec dana prošlo prebrzo i da sam jedva dočekala potpisati ugovor, onaj pravi u kojem nema datuma trajanja.

Zapravo je ovih mjesec dana sve išlo kao po loju. I privatno i poslovno. Čak su i mama i Borna došli na zelenu granu iako joj i sada pobjegne po koji komentar. Okupili smo se bili jednu večer, ona je kuhala i bilo je bolje nego sam zamišljala. Mama se suzdržala provokacija, a i Borna se potrudio da sve bude savršeno. Imam osjećaj da je pazio na svaku riječ koju je izgovarao pred njom. Hvalio je hranu, stan, čak joj je donio i cvijeće.

Danas nam je godišnjica, prva. Naravno, red bi bio da je proslavimo, a on se ponudio da rezervira restoran. Uvijek je on bio od veće romantike nego ja tako da se nisam bunila. Čak sam se i sredila, jednom za promjenu, godilo mi je. Ipak, vjerujem da će biti neki bolji restoran, poznavajući Bornu, pa da se ne brukam. On ipak drži do ugleda više nego ja. Ja sam ona koja je po čitav dan u trenirci ili tajicama, pogotovo otkad sam počela raditi u klubu. Na poslu u službenoj, kući u nekoj ofucanoj. Što ću kad mi je to najudobnije.

Dočeka me on ispred zgrade s buketom ruža, pritom još i u odijelu. Uff. Ostavim kratki poljubac na njegovim usnama kako ne bih razmazala karmin odmah na početku večeri pa sjednemo u auto i krenemo prema restoranu.

Kako sam i pretpostavila, parkiramo se pred jednim od boljih zagrebačkih restorana. Posluga nas odvede do našeg stola, koji je, ako mogu primijetiti, nekako izdvojen. Očito se potrudio da stvarno bude romantično jer su na stolu zapaljene i dvije svijeće.

Naručimo vino i predjelo i krenemo uživati, bez mnogo priče. Tek kad stignemo do deserta primijetim kako je nervozan. No, odlučim zanemariti jer mi se vjerojatno učinilo. Kasno je već pa je možda umoran. Kroz par trenutaka shvatim da mi se ipak nije učinilo, a nedugo nakon toga mi se razbistri i razlog njegove nervoze.

Trenutak u kojem ga gledam kako se spušta pored stola na koljeno s crvenom kutijicom u ruci je vjerojatno trenutak iz neke moje noćne more. Znači, nadala sam se, molila sam se u tim milisekundama da ne bude ono što mislim da je. Htjela sam ustati i pobjeći praveći se da se ništa ne događa.

Kad je otvorio tu kutijicu i kad sam vidjela da se u njoj stvarno nalazi prsten, pretrnula sam. Smračilo mi se pred očima. Zablokirala sam toliko, da ga nisam ni uspjela spriječiti u onom što je naumio.

"Ninči, znam da nam je tek prva godina, ali ne želim čekati više ni trenutka. Skupio sam hrabrost nakon one večere, shvatio sam da očito i tvoja majka vjeruje u nas i mislim da stvarno imamo budućnost skupa. Zato bih najviše na ovom svijetu volio kad bi pristala. Hoćeš se udati za mene?"

Nije valjda stvarno to izgovorio? Isuse, zašto se meni ovo događa. Ne razumijem. Kakva udaja? Kakav brak? Nismo ni progovorili o tome, ne mogu se ni zamislit u braku nakon godinu dana veze. Tek mi je 23.

On i dalje jadan kleči, a ja ne znam što da radim. Volim ga, to ne mogu poreći, ali ovo mi je previše. Ovo je samo dokaz da nije slušao ono što sam mu više puta natuknula, da ne volim brze i javne prosidbe. A i dokaz mi je da očito budućnost vidimo drugačije. On se već vidi u braku, a ja o njemu nisam ni razmišljala. Nije mi u planu narednih 3-4 godine sigurno. Što sad?

"Borna, ja... ja ne mogu prihvatiti ovo." Zastanem jer vidim njegovu facu koja se automatski mijenja.

"A zašto?" Kaže ustajući i zatvarajući kutijicu.

"Ti i ja očito nemamo ni slične planove za skoriju budućnost. Meni brak nije ni na kraj pameti, nit sam spremna za njega niti mislim da ga želim u skorije vrijeme, a iskreno, godinu dana veze kao priprema za brak su ništa, bar meni. Pa znamo se godinu i mjesec dana samo."

"Jel ti mene voliš?" Pita me ni ne gledajući me u oči. Pogled mu je zakovan za prozor koji je do stola, dok i dalje stoji pokraj istog, odmah do moje desne strane.

"Volim, nije u tom stvar."

"Pa u čem je stvar?!" Prekine me, a i trzne jer naglo povisi ton. "U čem je stvar? Voliš me, a odbijaš?!!"

"Ne viči, praviš scenu."

"Ja pravim scenu? Ja je pravim? Ženo klekno sam pred tebe i odbijaš me jer se ne vidiš u braku? Jel imaš drugog? Jel to u pitanju?" On i dalje viče, a ja bih se najrađe rasplakala.

"Ne, nemam drugog. Smiri se i prestani vikat. Sjedi da popričamo kao normalni ljudi."

"Imaš, mora da imaš. Sigurno je neko iz kluba. Koji ti se uvukao u krevet? Za kojim si poletila?" Nastavio bi on, da se moj dlan nije spojio s njegovim obrazom.

U skoro istom trenutku se stvorio tu i zaštitar koji ga je posjeo natrag na stolicu budući da je krenuo za mnom, koja sam jedva dočekala otići odavde.

Sjednem u prvi taksi na koji nabasam i dok se vozim razmišljam o prethodnih 15ak minuta. Došla sam slaviti godišnjicu, ljubav, sreću, a odlazim prozvana kurvom i sponzorušom. Kojeg se đavla onda i spuštao na koljeno s tim prstenom? Ne prosiš one koje zoveš kurvama, pa makar to bilo i indirektno. Proslava godišnjice mi završi propalim zarukama i prekidom. Pa ja sam stvarno materijal za neki film.

Uđem tiho u stan skidavši odmah štikle kako ne bih probudila mamu. Pogledam se u ogledalo i pitam za kojeg debila sam se ja sređivala. Skinem onu šminku i zavežem kosu u pundžu te se presvučem u pidžamu. Tek kad mi glava dodirne jastuk osjetim jednu suzu kako se spušta prema istom. Ne, ne plačem zbog prekida, ni zbog zaruka. Plačem jer sam očito godinu dana života potrošila na osobu koja me očigledno nije slušala dovoljno pažljivo, koja misli da me zanima jedino novac, koja očito nema nikakvog pojma tko sam i kakva sam ja. Plačem jer se ispostavilo da je mama ipak u pravu, iako sam se svim silama trudila da tako ne bude. Plačem jer mi je upropaštem jedan od rijetkih slobodnih vikenda.

No, nije plakanje dugo potrajalo. Nije zaslužio tolike suze zbog njega.

Ujutro se probudim kao da sinoć ništa nije bilo i s obzirom da je nedjelja odlučim biti ja ta koja će iznenaditi mamu doručkom pa nam napravim brzinske kiflice. Taman da imamo što grickati dok joj prepričavam dogodovštine od sinoć.

Je li nakon sve ove priče uslijedilo jedno "Rekla sam ti."? Naravno da je, ali ne mogu joj proturiječit. Rekla je i to više puta. Vjerojatno zato i ne skriva sreću zbog informacija koje je čula. Dio sa šamarom je posebno razveselio, a i učinio ponosnom. Kako kaže, trebala sam mu jedan opaliti još davno.

Ne propusti ona ni baciti komentar kako sad napokon mogu pronaći normalnog dečka. Dala je ona i primjer, ali to bolje i da ne spominjem jer nijedan njen materijal za zeta ne ide trenutno meni u korist, štoviše svaki je zabranjeno voće.