Rekla pa porekla

16. Ovo sam jebeno morao napravit

Povratak klupskom nogometu je počeo jako. Radi se punom parom, ipak je prva iduća Hajduk na Maksimiru. Tekma vjerojatno bitnija od svih europskih jer se ne pamti kad je borba za sam vrh bila ovako napeta, a samim tim je i stanjr u svlačionici napeto. Dečki su svjesni pritiska i to se osjeti.

Kod nas terapeuta situacija nije bajna, dečki imaju mnogih problema, koje pokušavamo zamaskirati. Budimo realni, izmoreniji smo nego Splićani i to nam i je glavna bolna točka. Previše utakmica je u nogama ove sezone, a imamo i više reprezentativaca i dečkima je stvarno potreban odmor. Par njih je i pod blokadama zato mi ova utakmica i jeste toliko napeta. Doslovno strepim da netko od njih ne napravi krivi korak i dodatno se ozlijedi.

Posreći nam se pa preko Stojkovića povedemo već u 14. minuti, ali hladan tuš dođe u 35. kad Livaja odradi svoje. Drugo poluvrijeme je bila doslovna borba. Vidim na njima da ne mogu, da jedva istrčavaju. Umorni su i to im nitko ne može zamjeriti. Stvarno sam mislila da će na kraju utakmica završiti iksom, ali se onda glavni izdajnik u očima Torcide nađe pred vratima Hajduka i tako lagano pospremi loptu u mrežu, kao da maloprije nije ležao na podu zbog grčeva koji ga muče još od 60. minute. Koji mu je ovo gol Hajduku, vjerojatno više ni sam ne zna. Postala je tradicija da ih on, kako mnogi vole reći, njihovo dijete, dođe glavr odnosno košta bodova.

Naša klupa se nađe na nogama, tribine odjeknu, oni se po terenu valjaju jedni po drugima i odjednom ovo postane sretna zagrebačka noć.

Potrajalo je njihovo slavlje s navijačima, toliko, da smo mi svu opremu s klupe uspijeli i unjeti i pospremiti. Ja sam tek kad sam došla do sobe i krenula raspakiravati torbu shvatila da je spremnik s ledom ostao negdje pa sam se morala vratiti i po to. Shvatila sam usput da su dečki napokon ušli u svlačionicu iz koje pjesma nije prestajala. Imali su razloga slaviti, stvarno jesu.

Tek kad sam izašla na teren sam vidjela da je Martin zapravo još na izjavama za televiziju. Trebalo je ispoštovati tolike novinare jer ako je koja utakmica toliko medijski propraćrna to je derbi.Pokupim onaj spremnik pa se vratim u tunel jer je već kasno i valjalo bi sve završit što prije.

"Nina!" Čujem ga iza sebe pa se okrenem i zastanem.

Ne, nisam mu čestitala na golu, nisam stigla. Nisam stigla jer je onog momenta kad mi se približio, zalijepio usne za moje. Toliko me šokirao da mi je onaj led ispao iz ruke i napravio toliku buku, koju ostali nadam se od glazbe i slavlja nisu čuli.

"Ovo sam jebeno morao napravit." Kaže kad odvoji usne od mojih, gledajuć me, nekako, ne znam. Ne znam to opisati. Sve što vidim je sreća u očima mu i kez na usnama.

Uletio je ubrzo u svlačionicu mene ostavljajući, blago rečeno, u šoku. Koji kurac? Skupim lijevom rukom onaj spremnik s poda dok mi je desna i dalje preko usana i zaputim se u svoju sobicu. Jedva dočekam da zatvorim ta vrata.

Što se upravo dogodilo? Što se jebeno dogodilo? Šta ja sad da radim? Kako da se ponašam?

Blago rečeno ludim u sebi dok ono malo neraspremljenih stvari vraćam na njihovo mjesto. I sad sam u transu. Još osjetim njegovu ruku na svom potiljku, a o osjećaju njegovih usana na mojima bolje i da ne pričam. Sto i jedno pitanje trenutno kola mojom glavom.

Odlučim iskoristi potpuno drugi izlaz sa stadiona, onaj do kojeg ne moram proći kraj svlačionice i pobjeći što prije doma. Nema veze ni što trebam duplo hodati do parkinga, ni što ću možda upasti u probleme jer sam otišla ranije.

Pošaljem samo Marinu poruku da sam morala hitno otići, ako netko priupita. Dobijem utješnu informaciju, da je sve okej i da dečkima sad terapije nisu ni na kraj pameti.

Sam Bog zna kako sam ja živa stigla doma. Misli su mi u kaosu, ni onaj hladan tuš, koji si priuštim čim se dočepam stana, nije uspio pomoći. Koliko god se ja trudila udaljiti, nemoguće je. Prvo, neki dan onaj dres, a sad ovo. Poljubac me praktički vratio na sami početak. Ne znam ni što da mislim više.

Zašto je to učinio? Je li samo zbog euforije? Je li stvarno postoji tu nešto o čem moja mama i Lena pričaju? Šta da radim ja kad ga idući put vidim? Dovoljno što mi sad ne izlazi iz glave, ne znam kako ću preživjeti susret uživo. Kao što rekoh, sto i jedno pitanje, a i sto i jedan odgovor koji fali.

Ni kad sam legla u krevet nije bolje. Misli su mi opet okupirane, a listanje instagrama na kojem sad većinski prevladavaju Dinamove slike, na kojima je i on naravno i to u prvom planu, ne pomaže.

Nije meni moj mozak dao mira, prošao je on svaki mogući scenarij, od toga da se možemo praviti kao da se ništa nije dogodilo, do onoga gdje se može nešto pokušati. I ta druga opcija ima više podopcija, a zaključak svake je isti. Ako netko najebe, to ću biti ja. Neće nitko njega kao igrača kazniti, njemu nešto zamjeriti, ja ću biti ta koja će nadrapati i završiti s otkazom.

Ne moram vam ni govoriti da je noć bila ne prospavana. Oka sklopila nisam, prvenstveno jer mi je mozak radio non stop. Zahvalna sam što je danas slobodan dan jer da sad moram ovako neispavana na posao i još pred njega, raspala bih se.

Shvatila je i mama da se nešto događa, ali nije uspjela to izvući iz mene. Ja sam svoj izgled i raspoloženje svalila ja nesanicu. Da sam joj rekla što je stvarno razlog mojeg nespavanja, tek bih onda prolupala. Ona bi, sigurna sam, jedva dočekala izreći ono "Rekla sam ti" i tako još više potpalila sve u meni, vodeći monolog o tome kako je bila u pravu i kako sam zapravo budala jer je nisam odmah poslušala.