7. Pusti budalu

236 15 13
                                    

Dome slatki dome. Jedva sam dočekala da sletimo. Za moje prvo europsko gostovanje, poprilično dug let, ako se mene pita. Trebalo je dočekati i kofere kojima je trebalo dugo dok dođu do nas. Po izlasku sa gatea dočekaju nas novinari pa se dečki i trener i tu zadrže kako bi ispoštovali svakoga, a nakon ovakve pobjede, bilo ih je vjerujte mi. Potrajalo je i to jer je pitanja naravno mnogo.

Napokon dođemo do izlaza, a tu ih pak dočekaju fanovi. Kako klince ne ispoštovat? To bi već bilo užasno. Budući da ja nikome nisam zanimljiva, iskoristim priliku da bar kofer ubacim u bus koji nas je čekao pa pomognem i ostalim pri ubacivanju svih kutija s opremom.

Kad se napokon i zadnji dječak uslika, uđu i oni u bus pa krenemo ka stadionu, gdje smo većinski i ostavili auta, ako i nismo, prijevoz nas tu čeka.
Samo da mi se dočepat svog autića više i doći kući.

Potrefili smo naravno u najveću gužvu, taman kad se ljudi masovno vraćaju sa posla. Toliko o našoj sreći. Kad napokon dođemo do tog cijenjenog parkinga, iskrcamo se i mi i oprema te odmah ono nepotrebno unesemo u klupske prostorije kako bi i to odmah riješili. Ne bi ni vjerovali što sve "zadužimo" od kluba na ovim putovanjima.

Stanem zapaliti jednu prije nego odem do auta, a pridruži mi se i ona moja standardna ekipica u priči.

"Znači ujutro sam ja prvi na redu za masažu." Počne Lukas opet dobro poznatu temu, koja se kroz zajebanciju provlači zadnjih par dana.

"Nek ti bude hajde." Zakoluta Martin očima.

"Vi se sami dogovorite. Ja samo znam da sam ja u 5 naručena na svoju."

"Gospođa." Dobaci Stojke koji se ne zadrži još dugo jer mu je prijevoz došao.

Završim onu cigaretu koju sam pripalila pa nakon što bacim opušak u obližnju kantu predložim da krenemo svo troje. Tako i bude. Pa sinkronizirano pođemo prema autima koja su praktički u istom kutku parkirališta, točno kod zaštitarove kućice. To nam je postala praksa, da kad nismo tu, parkiramo u blizini. Ipak su tu najsigurnija jer je uvijek prisutan bar jedan zaštitar, iako je cijeli parking pokriven kamerama.

Moje bude prvo u nizu pa se pođem pozdraviti s dečkima i ubaciti kofer, no, prije nego li stignem otključati auto, parkingom se prolomi zazivanje moga imena. Prepoznam odmah i vlasnika glasa, nije teško. Okrenem se sada promatrajući cijeli parking i ugledam ga prekoputa nas, u zadnjem redu parkinga. Dovozio me je par puta na posao, sigurno je na tu foru i uspio uć. Morao je imati dobar razlog da ga puste mimo rampe.

Izignoriram zabrinuta pitanja koja dečki postave i odmah krenem prema Borni, kako bih spriječila dodatnu galamu. Ni kofer nisam ubacila. Ostavila sam ga ondje pored auta. On mi je trenutno najmanje bitan.

"Šta radiš ti ovdje?" Progovorim vidno iznervirana čim mu se približim. Samo mi je on trebao večeras. Dovoljno sam umorna i živčana i bez njegove prisutnosti.

"Šta šta radim? Ne mogu doć do tebe nikako."

"Ne možeš doć do mene jer ne želim da dođeš do mene. Shvati to i ostavi me na miru." Ne znam je li planirao još štogod reći, niti me briga. Prekinula sam ga.

"Trebamo popričati." Nastavlja on.

"Ne, ne trebamo. I ako nastaviš ovako pričati ćeš s policijom."

"Nina." Čujem Batu iza sebe, a kad se okrenem ugledam i Lukasa odmah iza njega.

"Sve je okej." Ništa nije okej, ali dobro.

"A šta su ti ova dvojica? Odvjetnici?" Odlučio očito gospodin mene ispizdit do kraja.

"Šta tebe briga šta su? Rekla sam ti.  Ostavi me na miru inače zovem policiju. To što si ti kasno postao svjestan svojih grešaka nije moj problem." Odbrusim mu ponovno i okrenem se prema njima dvojici kako bi napokon krenuli svi kući više. Već je i mrak počeo padati.

Ruka na mojoj nadlaktici spriječi moje daljnje kretanje, no, ja ni ne stignem reagirat je se ova dvojica već nađu između mene i Borne. Bata mu se unosi u facu dok je Kača okrenut prema meni provjeravajući jesam li dobro.

Bože dragi, koja scena ni zbog čega. Počnu se njih dvojica riječkat i čujem ih da se prepucavaju pa odlučim to prekinuti povlačeći Martina uz jedno "Pusti budalu." U tom je i zaštitar primijetio da se nešto događa pa je on urigirao i bio taj koji je Bornu ispratio s parkirališta.

"Jesi sigurno dobro?" Martin hoda za mnom do auta dok je Kača odmah otišao za zaštitarom kako bi mu rekao da zapiše tablice s kamera i ne pušta ga više. To sam ionako ja planirala odraditi, ali eto preduhitrio me.

"Jesam, stvarno. I hvala ti. Obojici zapravo." Nasmiješim mu se, iako mi sad nije do smijeha.

"Ne brini se za to. Ako se slučajno ovako nešto ponovi, reci pa ćemo mu srediti neku zabranu prilaska. Povuć ću vezice."

"Nadam se da nećemo morati."

"Sve riješeno." Dođe Kača do nas. "Si ti okej?" Pita odmah i on.

"Jesam, jesam. Hvala i tebi. Imate 15 minuta duže masaže sutra nego ostali hajde. Ali morate šutjeti!" Pripomenem.

"Uuu. Morat ćemo češće glumiti tjelohranitelje onda." Našali se Kača pa se napokon, iz valjda trećeg pokušaja večeras, rastanemo i svatko se uputi ka svom autu, a zatim i kući.

Čim uđem u stan uputim se pod tuš, toliko mi je trebao. Inače nisam onaj tip koji se tušira satima, ali ovaj put je potrajalo trostruko duže nego inače. Jebiga, takav dan.

Kad završim svu higijenu i detaljno čišćenje same sebe kako b ih uklonila svu prljavštinu pokupljenu u avionu i busu pridružim se mami na večeri. Usput joj prepričam dogodovštine iz Portugala, a naravno na kraju dođem i do maloprijašnjeg događaja. Malo je reći da je žena bila šokirana.

"Sad ozbiljno mama. Ako se usudi pojaviti tu, zovi policiju momentalno. Ne otvaraj mu ni slučajno." Priprijetim joj odmah. Ne želim i neću više trpjeti njegove ispade. Budem li primorana tražit ću zabranu, ne zanima me. Iako znam da neće mnogo pomoći i da mu je dodijele.

"Tek sad vidim koliko je ozbiljno." Uzdahne. "Hvala Bogu pa su ti dečki bili tu s tobom. Tko zna što bi ti učinio."

Istina, da, dobro da su bili tu. Iako ne vjerujem da bi Borna išao toliko daleko. Doduše, možda ga uopće ni ne poznajem zapravo. Tko zna...

"Nego, često si s tim dečkima?"  Vidim kamo ovo vodi i to mi se uopće ne sviđa.

"Mama!" Prekinem je odmah.

"Nemoj ti meni mama. Kad god pričaš o poslu samo njih spominješ. Očito da ću među njima zeta tražiti."

"Zeta nećeš tražiti na mom radnom mjestu."

"A zašto molim te? Pa tamo si najviše. Ako nekoga poznaješ dobro, onda je to te dečke." Obrazloži ona to kao najlogičniju stvar na svijetu.

"Pa da dobijem otkaz momentalno. Mani se ćorava posla."

"Zašto bi dobila otkaz? Jer si zaljubljena? E to ti je ćorav posao." Iskoristi izraz kao i ja prije koji sekund.

"Mama ozbiljna sam. Ne želim petljati to dvoje ni pod razno."

"Kćeri, ljubav ne bira."

Rekla pa poreklaWo Geschichten leben. Entdecke jetzt