Rekla pa porekla

9. E sad je sve okej

"Pa vi samo po kavama sjedite." Kažem čim uđem u kafić i zateknem ih naravno na standardnom mjestu.

"A ti su tu zbog?" Kaže Topić smijući se jer zna da sam došla zbog istog razloga.

Istina, došla sam u miru popit kavu i popunit neke papire, ali čini mi se da od toga nema ništa sad. Dovučem stolicu te sjednem s njima, a ubrzo se ispred mene ukaže i moja kava, koju ni ne trebam naručivati jer konobari više narudžbu znaju na pamet.

"Odradili sve?" Pitam za procedure koji su bile po planu danas, ali im je radio Marin, drugi fizio.

"Svi spremni i gotovi." Javi se Luka u ime svih.

"Drago mi je za čut." Stvarno je. Nema ništa bolje nego kad su svi u igri ili većinom svi, Bate ipak neće biti još. "Kakvo je stanje što se ovog gore tiče?" Upitam pokazujući prstom na glavu.

Poljuljao ih poraz u Europi neki dan. Bila je to burna noć, svašta se reklo u svlačionici na poluvremenu, a poslije je i koja suza potekla, iako ta utakmica ne označava kraj. Imaju dečki još mnogo toga za reći i pokazati na terenu ove zime.

"Vraćamo se na svoje." Kaže jedan dok ostali klimaju glavom slagajući se s izjavom. Nisam bila ovih dana toliko s njima mimo terena da ih saslušam, ali po onome što vidim na treninzima, rekla bih da ih je ta tekma baš trgnula, probudila. Čine sve da se to više nikad ne ponovi, a nadam se i da neće.

"Nina." Zazove me Kača, a kad ga pogledam glavom mi mrdne prema vratima, govoreći mi tako bez riječi da se okrenem.

Divno, predivno. Okrenem glavu prije nego me Borna primijeti i vratim pogled prema Lukasu koji ne gleda u mene nego prati pogledom onog debila. Ostali su u svom svijetu pa nisu ni skontali da se išta događa.

Odbijam pogledati ponovno prema njemu jer mu ne želim davati na pažnji, ali vidim da Kača mijenja izraz lica i sve mi bude jasno. Primijetio je on nas, ali se ne usudi prići hvala Bogu. Mislim, nije nas teško uočiti, svi smo u plavom.

Ne dopustim da me njegova prisutnost poremeti te popijem kavu do kraja i onda se zaputim ponovno prema klubu jer Martin uskoro treba doći na terapije.

Pokupim usput par ručnika jer smo danas na bazenu. Nije ni njemu trebalo mnogo da se pojavi pa da počnemo.

"Sačekaj samo prije nego uđeš da ti provjerim ortozu." Supstim se do koljena gdje je zglob ortoze za zupčanikom kako bih namjestila broj stupnjeva koji mu je dosad dopušten.

"Možeš sad." Pustim ga da uđe u bazen. "Samo se opusti i probaj što normalnije hodati. Možeš uz ovu ogradu ako nemaš osjećaj još."

"Jel smijem na bicikl?" Upita za podvodni bicikl kada dođe do njega.

"Ne još, ali kroz par dana."

Ne legne mu to baš najbolje jer da se njega pita on bi već bio na terenu s loptom pod nogama. Dosadno je ovo sve, znam da jeste, ali što ćemo kad je to ključan dio. Ako požurimo samo možemo dodatnu štetu napraviti i ne daj Bože obnoviti ozljedu, a i napraviti neku novu.

"Probaj stat na prste. Ako te išta zateže nemoj."

"Ne boli. Hoću zadržat ili?"

"Možeš malo pa opusti i odmori. Prohodaj par koraka pa opet."

Nadgledam ga od gore dok radi ili vam ga zapovijedam.

"Ajde izlazi i skidaj ortozu. Odmori malo pa ćemo ostatak na suhom."

On se ode posušiti i presvući, a ja to iskoristim da popunim bar neki od onih papira kad se vratim u ordinaciju. Jedan uspijem dovršiti, no, i to je dovoljan pomak. On uđe pa po navici legne na krevet gdje najčešće vježbamo.

"Piješ i dalje tablete?" Upitam da vidim o kolikim bolovima je riječ.

"Ne zadjih tri dana. Zapravo, ovo je četvrti dan bez njih."

"Pa to je super. Ne boli te ovo sad kad pomjeram?"

"Nije bol, više neka nelagoda. Ne znam kako ti objasniti." Pokaže mi prstom oko koljena. "Ovuda."

"Ajde ispruži skroz." Posluša me pa mu opipam patelu. "Je li bolje kad ti je ispružena noga?"

"Čini mi se da je. Ono osjetim nelagodu pri tim većim pokretima. Moguće da je i umišljam. Uglavnom nije bol."

"To je odlično. Normalno je da postoji neka nelagoda. Još smo na početku i ipak je tu trauma bila. Ne sekiraj se oko toga." Namjestim mu ortozu ponovno i zaključam je na zadatim stupnjevima te ga pustim na miru jer smo danas mnogo toga odradili.

"Kava?" Upita prije nego izađe.

"Joj. Moram ovo hitno popunit." Pokažem na papire koji i dalje čekaju.

"Ništa, popuni pa dođi. Dečki su već u hotelu."

"Eto me čim završim." Kažem i odmah se bacim na posao.

Gotov jedan od sedam. Baš divno. Popunim nabrzinu sve to, provjerim ih te odnesem gdje mi je zadano pa se uputim prema hotelu jer su dečki sigurno gotovi s ručkom nakon treninga i spremni za kavicu. 

Kako sam i pretpostavila, većina ih je u sobi za bilijar. Jedino Martina ne vidim. Odem sebi u kuhinju po kavu i kad se vratim zateknem i njega na kauču, ali me ni ne pogleda. Ok?

Odigram i ja partiju s njima, a ubrzo se u sobi pojave i Stipe i Marko pa dečki međusobno s njima organiziraju mini turnir i tako se zabave.

Ja pokupim onih šalica što sam mogla i odnesem u kuhinju da ne ostavljamo baš nered čistačicama tamo. Dovoljno je velik posao i ovako. Kad riješim to i vratim se prema sobi naletim na Martina u hodniku.

Budući da je sve bilo okej prije nego sam došla ovdje, pritom uzimajući činjenicu da mi se nije ni obratio za ovih sat vremena, odlučim provjeriti je li sve u redu.

"Sve okej?"

"Zašto mi nisi rekla da je Borna dolazio opet?" Koji k? Nit sam imala šta reć nit znam odkud mu to uopće.

"Ha? Nije dolazio, bio je jutros u istom kafiću, ali se ništa nije dogodilo. Nismo se ni pogledali."

"A kad je krenuo za tobom?" Šta?

"Šta pričaš ti? Odkud sve ovo?"

"Kača mi je rekao što se dogodilo." Nastavlja on, a meni još manje jasno sve.

"Ali se ništa nije dogodilo."

"Kako nije? Kaže da ga je taj krenuo za tobom čim si izašla iz kafića. On ga je uhvatio hvala Bogu na vrijeme." Plane pomalo.

"Ček? Šta? Ja nemam pojma ni o čem. Samo sam ustala i izašla nisam se ni okrećala. Isuse." Počnu mi prolaziti kroz glavu sve scene koje su se mogle zbiti. Možda je Lukas spriječio pravu katastrofu.

"Ja sam već javio prijatelju u policiji. Do kraja dana će mu biti uručena zabrana."

"Ali..." ne stignem ni završiti upetlja se.

"Nema ali. Jednom nek je prekrši ide u pritvor. Ako te dodirne ne gine mu zatvor."

"Martine, ja..." zastanem tražeći prave riječi. "Hvala ti, stvarno." Zagrlim ga iskreno, pomogao mi je kao nitko. Samo se nadam da će ta zabrana upaliti.

"Uvijek. I naravno, javit ćeš mi ako bude praviti neka sranja."

"Obećajem da hoću."

"E sad je sve okej." Nasmije se pa se vratimo natrag, taman na drugi krug turnira.

Stipe protiv Marka, auu, a ja mislila oni tim. Na kraju je Topić odnio imaginarni pehar. No, dobio je javne pohvale preko instagrama.

Pao je i dogovor da je idući turnir u stolnom tenisu, a tu bi se već i ja mogla uključit. To mi ipak ide bolje od bilijara, čak sam išla i na natjecanja u srednjoj.