Rekla pa porekla

8. Diši

Euforija oko pobjede iz Portugala nije dugo trajala, štoviše, čim smo se vratili jedini fokus je stavljen na Goricu i utakmicu za vikend. U Dinamu je jedno sigurno, protivnik se poštuje i nikad ne podcijenjuje, ma tko god da bio. Zna se gdje to može dovesti.

Upravo zato dečki i jesu jednako angažirani na zadnjem treningu prije tekme i ovako kad ih se gleda ne može se reći treniraju li za HNL ili pak za Europu. Domaća liga je ipak puna iznenađenja i nikad se ne zna.

Već je trening bio pri kraju tako da smo mi većinski skupljali opremu dok je par njih vježbalo šuteve na gol, na potpuno drugom kraju terena. No, ni tolika udaljenost, pa čak ni vjetar koji pušika, nisu uspjeli prikriti, ma ni ublažiti krik koji se prolomio Hitrec-Kacianom. Ne znam kako opisati zvuk, ali sam momentalno pretrnula jer sam odmah znala da je nešto ozbiljno.

Sve što sam mogla vidjeti kad aam se okrenula da su svi koji su ostali na terenu okupljeni oko nekoga, a ruke kojima se hvataju za glavu nisu slutile ništa dobro.

Krenem odmah prema njima trčeći, a vidim i Marka koji trči s klupa i nosi i svoju i moju torbu jer i dalje ne znamo što se dogodilo i što će nam biti potrebno za rad.

Razmaknu se dečki čim mi dođemo blizu, a ono što zateknemo ne bude ni malo lijepo. Iako nema krvi, prizor je strašan za vidjeti. Martin koji glavu samo što ne zabije u travu od bolova, a razlog istih mi ni ne treba govoriti jer je toliko očit. Vidim golim okom kako mu se kvadriceps, onaj isti koji ga muči zadnjih mjeseci, povukao i napravio uleguće na njegovoj natkoljenici. Ruptura. Sad vidim zašto su se hvatali za glavu toliko.

"Diši!" Kažem kad vidim koliko stišće zube i koliko je crven u faci jer je vjerojatno udahnuo dva puta u prethodnih dvije minute.

Stavim mu odmah paket ledenog gela kako bi mu koliko toliko otrnulo i umanjilo bol bar malo jer je sigurno bolno, ipak je veliki broj mišićnih vlakana rupturiran. Dečki i Marko u međuvremenu donesu nosila te ga smjestimo na njih, unatoč njegovom psovanju i uvjeravanju da može sam. Tvrdoglavi stvor.

Odmah ga pošalju u kliniku s kojom klub surađuje. Voljela bih kad bih mogla reći da mu neće trebati operacija, ali s obzirom kako je izgledalo čini mi se da je neizbježna. Velik hendikep za momčad, a još veći naravno i za njega. U top formi je, jedan od lidera na terenu iako mu je tek 22, baš zajebana situacija, ali ne sumnjam ja da će on oporavak svesti na što kraći period. Uporan je kao rijetko tko.

***

Tri mjeseca, to je minimum vremena koliko će rehabilitacija trajati. Operiran je prekjučer, a danas već počinjemo sa fizikalnom. Radit će i sa terapeutom iz klinike, ali kako kaže i sa mnom jer mu taj teraput ne leži. Budući da je doktor to odobrio, iako ne zna pravi razlog, ja nemam drugog izbora.

"Jel se ti oslanjaš na tu nogu?" Bude prvo što upitam kada uđe na štakama u prostoriju. Zapelo mi je za oko njegovo kruženje nogom koje je proizašlo iz nošenja ortoze i očitog neoslonca, drukčije i ne može hodati onda nego da kruži.

"Ne, zašto?" Upita zbunjeno.

"Pa mislim da možeš, da ti nije zabranjeno. Obično je dopušten. Šta su ti rekli?"

"Ma šta ja znam. Onaj što su mi ga tamo dali je mutav. Jedva mi je i štake namjestio." Nasmije me ovom rečenicom jer je očito da ne podnosi jadnog momka.

"Imaš nalaz kod sebe?"

"Imam sliku na mobitelu. Čekaj." Pronađe mi sliki nalaza na kojoj jasno piše da se može oslanjati. Pa naravno.

"Možeš se oslanjati. Ako te boli ne moraš cijelom težinom, pomalo. Samo je bitno da ti je ortoza na nozi."

Posluša me te oslanjajući se prohoda malo po sobici.

"Znaš, izgledaš poprilično vedro za nekoga tko će biti van terena toliko." Ušao je nasmijan, osmijeh je tek skinuo kad sam se ja svezala hoda jer sam ga očito uplašila da je on nešto krivo učinio.

"Ma... ne znam šta da ti kažem. Nisam ja toliko vedar koliko mogu biti, a ne trebam još i tebi ovdje mračiti atmosferu. Desilo se šta se desilo, nerviranje i žaljenje mi samo mogu odmoći."

"Znaš da sam jako dobar psiholog, ako zatreba. A imaš i ovog klupskog, nije strašno ako popričaš s nekim."

"Znam, hvala. Možda nekad kasnije, sad nemam osjećaj da mi je potrebno."

Kaže iskreno pa krenemo s terapijom. Nije tu bilo mnogo nekih procedura, ipak je i dalje bolan i sve to unutra nije potpuno zaraslo. Par vježbica koje ne remete operirano područje, a ipak održavaju trofiku mišića koliko toliko.

"Jesi bio kod Stipe danas?" Upitam.

"Ujutro ću kad završim sa klinikom. Prije engo kod tebe dođem."

"Samo se nemoj preforsirati molim te."

"Ne sekiraj se." Znam ga, zbrzat će sve, a tako samo može napravit još veće sranje.

"Kad ti je pregled u doktora?"

"Za tjedan dana. E super. Pitaj ga jel možeš u bazen. Što prije to sve zaraste i mogneš to bolje."

"Kako god ti kažeš. Ništa onda. Vidimo se večeras." Kaže prije nego napusti prostoriju aludirajući na utakmicu koja je večeras tu na Maksimiru, a koju će on gledati s klupe dolje jer ipak je privilegiran. Pravit će društvo meni i Marku.

Tek sad ovako kad je kraj nas shvaćam ono kad kažu da im je lakše biti na terenu nego van njega. Znači čitavu utakmicu on nije ušutio. Ili psuje ili ima neki prigovor ili mu sudačka odluka pak ne paše. Istresirao se više nego njih 11 na terenu skupa.

"Ma gdje ćeš?" Upitam ga kad i on pođe prema svlačionici na poluvremenu.

"Pa s vama." Da to kao najlogičniji odgovor.

"E nećeš. Pa da se još dereš na njih. Sjedi tu miruj. I ne diraj lopte." Zapovjedim mu kao malom djetetu dok se mi svi pokupimo u svlačionicu. Nikoga ništa, hvala Bogu, nije bolilo pa sam se ubrzo vratila na klupu provjeravajući ozlijeđenog. Gledam ga kako štakom gurka onu loptu koja se dokotrljala do njega i stvarno se vidi koliko mu nogomet znači, u pogledu mu vidiš da bi sad najradije poskidao sve ono i stao na centar. Pogotovo sad, kad dečki gube na poluvremenu.

Primijeti da se približavam, pa onu loptu odgurne, a na lice nabaci osmijeh.

"Vidjela sam ja šta si radio, ali dobro. Nije noga ništa."

"Ups." Nasmije se.

"Jesi se smirio?"

"Ma jok. Neću se ja smirit dok ne završi. Teže mi je stoput gledat ovako. Nit mogu što učinit da pomognem, nit mogu ne gledat da se ne stresiram."

"Ajde, polako. Ima još 45 minuta."

Izvukli su dečki pobjedu na kraju, ali je do 90. i zvižduka za kraj nervoza na našoj klupici bila ista kao u prvom poluvremenu, ako ne i gora. Ako je sad ovako, što će biti anrednih mjeseci. Ovo mu je tek prva koju propušta.