Rekla pa porekla

14. Nema je

Narednih par dana je bilo, pa čudno. Nisam znala kako da se ponašam. Budimo iskreni, ne znam ni sad. Otkad sam shvatila što sam shvatila, ne znam šta da radim od sebe.

Razmišljala sam bi li se trebala odaljiti, no, brzo mi je došlo do mozga da to nije izvodljivo. Mogla sam ga prebaciti nekom od kolega, ali i to bi bilo čudno i tek bi se onda morala objašnjavati. Nijedno rješenje u mojoj glavi nije bilo dovoljno dobro za oboje, a u isto vrijeme i takvo da ne izaziva propitkivanja. Stoga sam odlučila da se ponašam normalno, kao da se ništa ne događa.

Poslije posla ipak ja vodim svoje bitke, no, najbitnije je da klub ne ispašta i da je na tom polju sve u redu i profesionalno.

Zapravo, lažem kad kažem da se ništa nije promijenilo. Jeste, ali ne s moje strane. Martin se ponaša čudno. Ne znam je li skontao šta je ili ne, ali izbjegava kave u zadnje vrijeme, terapije su mu ionako sad rijeđe jer je počeo trenirati, pa ga viđam na treninzima najviše. No, znate da nama svaki trening počne ili završi kavom, nekad i oboje. E tu se počeo izvlačiti. Od zadnjih deset kava popio je možda dvije s nama. Ne mogu reći da mi smeta, zapravo mi je lakše kad nije u blizini, ali me opet i brine. Primijetili su to i dečki. Prokomentirali su par puta, a uvijek bi zaključak bio isti- vjerojatno si je našao curu. Ne pitajte kako to na mene utječe. Mrzim sebe što uopće i ima utjecaja, pogotovo negativnog.

Ljuta sam što sam si išta od ovog dopustila, sama sam se svemu protivila čim sam saznala za posao. Pa šta sam mami puta držala prodiku da je neprofesionalno i nemoguće, valjda mi se zato i obilo o glavu. 

Sad slijede zimske pripreme i mislim da će me to pogotovo dotući. Osuđena sam biti s njim 2 tjedna. Ne mogu pobjeći doma, jedino u sobu, ali ni to neću moći uvijek.

Nervoza me uhvatila već pri dolasku na stadion. Znam što me čeka i ne znam kako ću to podnijet. Budi glupa pa se zaljubi, eto ti.

Naravno, šta je uslijedilo odmah nakon što smo se smjestili po sobama? Kava.
I naravno sad se odlučio pojaviti, što dečki odmah iskoriste za podjebavanje.

"Gle ko nas se sjetio?" Započne Stojke, a ostali samo nastave u istom tonu.

"Kako ga odvojit od cure? Odvučeš ga na pripreme."

"Kakve cure?" Upita zbunjeno.

"Ti nama reci. Nema te već tjedan dana s nama. Mora bit neka." Fran sad preuzme komandu.

Lukas je tu jedini koji se drži po strani. On je očito upoznat sa svim, ali nama ne govori. Poštujem, drži se principa.

"Nema cure." Kaže sad.

"Aj zajebaji nekog drugog." Dobaci Stojke.

"Ozbiljno vam kažem. Nema je."

Zašto? Zašto je on jebeno gledao u mene dok je ovo izgovarao? Koji jebeni kurac? Jel on zna? Jel trebam sad ovdje u zemlju propast?

Skrenem što prije pogled i uzmem mobitel u ruke bezveze listati instagram, samo da ga ne moram gledat jer ću se raspast od pitanja u svojoj glavi.

Ne znam koliko sam bila zadubljena u ekran, ali me Fran drmne i probudi iz tog mog svijeta.

"Što ti kažeš?"

"Na što?" Nisam slušala, priznajem. Potpuno sam se isključila.

"Pa na to da Kača zna očito nešto, a šuti kreten."

Kažem da je po mene očito bolje da šuti.

"Njihova stvar. Pustite ih. Ne moramo mi sve znat."

"Eno žensko, a ne zanima je. Doživih i to." Nasmije se začuđeno Stojke.

"Pa ti si veća baba tračara od pola ženskih koje znam."

"Auč." Odglumi da ga je srce zaboljelo stavljajući ruku preko lijeve strane prsa.

"Dobro ti je i rekla." Oglasi se sad i Lukas. Vjerojatno se on već i oglasio, samo dok ja nisam slušala.

"Dečki kanite se šupljih. Vrijeme je za trening." Kažem kad vidim da je već vrijeme za spremanje pa iskoristim priliku što prije pobjeć do sobe za terapije kako bih uzela torbu sa opremom.

Ostatak dana sam ja ta koja je izbjegavala okupljanja, tako da sam se pojavila tek na večeri. Trebalo mi je malo mira nakon one kave danas.

I sad me muči taj pogled. Šta je to trebalo značiti? Ne razumijem. Pogledaš me direktno u oči dok govoriš da nemaš curu. Kako da ja to protumačim?

Izmjenjivali smo se tako par dana. Kad je on na kavi, ja bih produžila u sobu ili bi eventualno sjela sa ostalim terapeutima, a kad bi ja došla prva, njega ne bi bilo. Postala je to igra mačke i miša, sve dok se jedan dan nismo zeznuli.

Ja sam sjela kad sam vidjela dečke, ali nisam znala da je i on tu. Postalo mi je jasno tek kad se vratio iz wc-a. Nisam ni primijetila da je na stolu šoljica viška.

"E, sad kad smo se ovako lijepo okupili. Koji je đav'o s vama dvoma?" Pita Topić čim Martin sjedne gledajući malo jedno pa malo u drugo.

"Ne kontam." Progovorim prva, praveći se budala, a kao nisam jedna.

"Šta ne kontaš? Niste sjeli 5 dana skupa na kavu. Jeste posvađani?"

"Daj, pretjeruješ. Slučajnost." Progovori sad i Martin, što Frana, mogu reći dodatno izludi.

"Vi mene baš volite zajebavat. Ne može bit slučajnost da se odjednom izbjegavate."

"Daj Topke pusti ih. Evo sad su sjeli." Ubaci se Lukas i tako samo potvrdi onu sumnju da zna nešto. Još da mi je znati šta zna.

"Ti si još gori. Praviš se da se ništa ne događa." Sad i njega uvuče u sve.

"Potrefilo se tako. Ajde ne drami i pusti me da popijem kavu u miru." Pokušam završiti s tom pričom prije nego me dotuče.

"Budala." Izusti Martin kroz zube, a pogled opet prikovan na moj. A u pm više.

Iako sam željno htjela pobjeći u sobu, ostanem do kraja s njima, dok se svi ne raziđu, kako bih odmah srezala u korijenu sve sumnje i zavjere koje mogu nastati mojim odlaskom. Budimo realni nisu to zavjere, no oni to ne moraju znati.

Trudila sam se ispoštovati većinu kava do kraja priprema, no, nisam ipak mogla svaku, što zbog posla, što zbog svog psihičkog zdravlja.

Ubijaju me ti pogledi, a ima ih na svakoj kavi i nikad ih ne uspijem pročitati. Na treninzima smo ipak profesionalni, iako  sve više on pribjegava Marinu kad je riječ o terapijskim procedurama. Samo glup čovjek ne bi skontao da se izbjegavamo.