Rekla pa porekla

12. Budala

Mirno jutro očito ne postoji u mom postojanju. Ne znam kad sam zadnji put uspjela s mirom popiti prvu jutarnju kavicu.

Današnju mi evo prekida mobitel, točnije poruka, a broj nepoznat.

Umjesto da meni prijetiš pa me blokiraš bolje bi ti bilo da obuzdaš onog tvog tjelohranitelja jer idući put mu neću ostat dužan i proć će puno gore od jučer!

Prvi dio poruke mi jasno da na znanje da je Borna pošiljatelj, no, drugi me zbuni. Ionako sam tek oči otvorila, kakve su ovo mozgalice? Tjelohranitelj? Šta se dogodilo jučer?

Srknem gutljaj kave, ali me isti umalo dođe glave, kad mi se sve razbistri i tekućina od šoka završi u krivom dijelu mog grla.

Oni mene zajebaju? Stvarno se nadam da me zajebaju i da sam ja krivo pokopčala. Ustanem od stola, ostavim i onu šalicu ondje, njom ću se kasnije baviti, pokupim torbu iz sobe i uputim se ka stadionu.

Čim parkiram, odšprintam bukvalno do hotela jer bi svi trebali biti tamo. I bili su, u play roomu.

"Gdje si se ti zaholcala?" Nasmije se Stojković kad me vidi, ali ja njega praktički i ne vidim.

Sve što vidim je kauč i Martin koji sjedi na njemu sa šljivom gorom nego jučer.

"Ti! Vanka, odmah!" Naredim mu i odmah se okrenem i uputim prema vratima kroz koja sam maloprije prošla.

"Šta ti je?" Upita zbunjeno čim mi se približi.

"Pitat ću te još jednom. S kim si se potukao?" Mrtva sam ozbiljna, praktički na rubu živaca, a i suza.

Shvatio je i on da sve znam, stoga ovaj pokušaj izmotavanja ničem ne služi.

"Nije bitno." Krivu si osobu našao lagati.

"Kako nije bitno?!" Skiknem na njega. "Pobiješ se s osobom koja mi skače nad glavom zadnjih mjeseci i nije bitno?!" Da znam ošamarit dobro lijevom rukom sad bih ga ošamarila, bi majke mi. Neću ga po desnom hajde, tu je već modar. To ga i je spasilo. No, iako ne šamaram, mlataram histerično rukama dok pričam jer ne mogu mirno stajati.

"Šta šutiš sad?" Ubit ću ga. "Koji ti je kurac bio da se ideš tuć s njim?"

"Isprovocirao me i dobio šta je zaslužio. Kraj priče." Kaže puno smirenije od mene.

"Kraj priče? Jesi ti normalan? Hoćeš da te prijavi? Da u novine objavi kako se mlatiš po parkinzima?" Pizdim, blago rečeno.

"Prijavio je već i to je već riješeno." Kaže mrtav hladan.

"Ti stvarno nisi normalan. Zašto se uopće petljaš u sve ovo?" Derem se, previše. Čudim se kako se ljudi već nisu okupili.

"Zato što te jebeno..." prekine naglo lupajuć šakom od obližnji zid i okrećući mi leđa uz povik koji ne znam je li nastao od ljutnje ili bola.

Kreten. Kreten onaj prvoklasni.

Iskoristim priliku da, dok je još tako okrenut, pobjegnem vanka te se zavučem u svoj kutak i zapalim jednu, za smirenje. Da sam ostala ubila bih ga.

Živci su mi pri kraju, a nije ni započeo radni dan. Jedino sam zahvalna što se ovo desilo prije radnog vremena, inače bih i zbog toga problema imala, a ovako ni ne kasnim, a nitko od nadređenih nije tu da čuje ovu bruku i sramotu.

Ljuta sam, na Martina, na Bornu, a najviše na sebe. Da nema mene ne bi se dogodilo ništa od ovog. Ljuta sam što sam bila glupa da mu išta ispričam, tako sam samo njega dovela u probleme. Jebote, ako novinari ovo saznaju, sjebat će mu sve. Praktički je korak do reprezentacije, samo mu fali članak kako se mlati ispred kluba.

Ni tri cigare jedna za drugom nisu pomogle, a ubrzo sam dobila i društvo, pa je i tu pokoja otišla.

"Jesi okej?" Pita Lukas sjedajući do mene.

"Apsolutno ne." Odmahnem glavom. "Jesi ti znao šta je uradio?"

Klimne glavom. "Javio mi je prije nego se pojavio jučer."

"Pa dobro koji mu je kurac bio?" Možda mi on razjasni kad Martin već nije.

"Isprovocirao ga je. Planuo je. Jebiga." Slegne ramenima gledajuć negdje ravno ispred sebe.

"Planuo je, pa sad može završit na policiji ili još gore u novinama."

"Riješili smo sve. Ne sekiraj se."

"Kako da se ne sekiram kad je sve to zbog mene? Ako se bilo šta desi, ja sam kriva. Može karijeru sjebat u sekundi. Znaš i sam kako teško skinut te tračeve kad se pojave. Prate te čitav život. Još je sad na mic od repke."

"Daj Nini, pa nisi ti kriva što se on pošaketao." Pokuša me smiriti.

"Pa kriva sam jer je uopće došao u doticaj s onim kretenom."

"Opusti se, riješit će Bata to sve."

Čujemo oboje korake pa se okrenemo prema tvorcu istih. Faca mu je nikakva, što od prethodne prepirke, što od modrice. Lukas se bez riječi izgubi ostavljajući tako mene na milost i nemilost ovdje. Možda sam preburno reagirala, ali je zaslužio.

"Oprosti." Kaže tiho kad sjedne do mene, ondje gdje je Lukas maloprije sjedio.

"Oprosti ti. Napala sam te i tu jesam pretjerala, ali i dalje tvrdim da si se bezveze uvlačio u sranje." Ne posustajem od svog mišljenja.

"Kao što ti je Kača rekao, riješit ću ja to."

"Nije stvar uopće u tome. Možeš sebi sjebat karijeru zbog ove gluposti. Zamisli da netko iz kluba vidi da se lupaš po parkingu i to već ozlijeđen..."

"Nina diši." Kaže kad me obgrli jednom rukom. "Sve će biti okej."

Kako je on ovako ležeran? I kako mu je uspjelo da me smiri? To je još bolje pitanje. Ostanemo tako par trenutaka u tišini, no, moja znatiželja opet proradi.

"Kad si već tako opušten oko svega, sad ćeš mi opušteno reći šta se stvarno dogodilo." Želim znati sve i bolje bi mu bilo da priča inače ću se vratit na ljutu Ninu.

"Bio je na parkingu tj. tamo ispred kad sam dolazio, pošao sam ga potjerat kad sam parkirao, ali je on onda počeo pričat gluposti. Isprovocirao me, malo ja njega, malo on mene, pala koja šaka i eto. Zaštitar nas rastavio i to je to."

"Malo ti njega?" Podignem glavu kako bih ga pogledala u oči, no, on skrene pogled.

"Pa, nisam mogao šutit." Nasmije se kao da je to legitimno opravdanje.

"Što je pričao?"

"A to ti neću reći. Nema šanse da te pustim da to čuješ."

"Martineee."

"Ništa Martine, bolje da ne znaš." Stvarno mi neće reći, kreten tvrdoglavi.

"A zaštitar? Znaš da on to može reći u klubu. Napravit će ti problem."

"Ne brini za to. Zna on još od onog prvog puta da onaj kreten pravi probleme. A i dres i potpis će samo pojačat šutnju."

"Prestani podmićivat ljude. Točnije prestani se glupirat, pa nećeš morat ni to prvo."

"Pusti mene. Najbitnije da ti skinemo ovog s vrata." Uzme mi cigaru iz ruke i povuče zadnji dim, pa ustane i ugasi je. "Ajmo, prije nego babe tračare krenu ovamo sve."

"Što ćemo im reć za dramu od maloprije?" Upitam dok ulazimo u klupske prostorije.

"A skontali su vjerojatno, jutros sam im morao objasnit zbog čeg je modrica. Valjda su povezali."

"Divno. I samo da znaš, danas nemam milosti na terapiji. Radit ćeš duple vježbe."

Zakoluta očima pa mi otvori vrata. Budala, ona prvoklasna.

Stvarno se nadam da ovo neće doći do ljudi u klubu, a o novinama i da ne govorim. Sama sebi ne bih mogla oprostit da ovo izađe u javnost.