Rekla pa porekla

13. Zajebala sam sve

"Baš mi je dobro došao ovaj odmor od kuhinje." Kaže mama kad sjednemu restoran.

Napokon smo uhvatile obje slobodnu nedjelju i odlučile smo se počastiti ručkom, kako ga ne bi morale doma spremati.

"Vjerujem."

Ručkovi su ovih dana bili brzinski. Nijedna nije bila doma baš nešto puno, pa smo se izmjenjivale, kako koja uspije    skuha nešto nabrzaka, čisto da imamo nešto pojesti "kašikom". Ona je bila po čitav dan na poslu, u klubu je strka zbog utakmice koja je za 3 dana, praktički se nismo ni vidjele ovaj tjedan.

"Daj pričaj mi što ima novo. Nismo u miru kave popile ne pamtim."

"A nema ništa specijalno. Čitav tjedan sam na relaciji stan-Maksimir."

"Jesi ovaj tjedan ovdje ili putuješ?"

"Tu smo. Utakmica je u srijedu."

"Onaj, znaš..." ne stigne završiti jer je prekinem čim vidim po pogledu joj koja je tema u pitanju.

"Znam, znam. Planirala sam ujutro otići na groblje prije nego trebadnem na stadion."

Na dan utakmice je i tatina godišnjica. Došlo je i to doba godine. Iako nam je običaj da skupa idemo na groblje, čini mi se da će to ove godine biti neizvodivo. Mama je čitav tjedan prva, a ja taj dan samo jutro i imam slobodno.

"Ja ću onda poslije posla." Kaže pa brzo ušuti jer nam konobar donese kave koje smo naručile prije hrane.

Atmosfera malo padne, ipak svaka je u svojim mislima. A moje razmišljanje o svemu prekine dobro poznati glas.

"Gdje Nina tu i kava." Kaže mi iza leđa.

Ne uspijem se ne nasmijati dok se okrećem.

"Postala mi je zaštitni znak."

"Neka, neka." Okrene se prema mami pa se predstavi. "Martin."

Upoznaju se, kratko popričamo pa se on vrati braći za stol, a i nama uskoro stigne hrana.

Ne mogu ne zamijetiti da se moja majka smješka i da je u glavi već smislila scenarij koji se neće obistiniti.

Pustila me je da pojedem, toliko je milosti imala i onda je krenulo rešetanje.

"Znači to je Martin." Nasmiješi mi se kao da me neće pokopati prodikama kroz sekundu. Trenutno sam samo zahvalna što su oni na potpuno drugom kraju i ne mogu čuti koju sramotu.

"Pristojan neki dečko." Nastavi iako ja ne odgovaram. "To je onaj što ti je pomogao oko Borne?"

"Jest, ako baš moraš znati."

"I? Što ima između vas?"

"Mama!" Ova žena mene iz dana u dan sve više šokira.

"Nemoj ti meni mama. U ovih 2 minute priče s njim si više sijala i smijala se nego sveukupno s Bornom."

Ne odgovorim joj ni tu samo joj dam jasan pogled koji kaže da prestane.

"Ja ti kćeri kažem kako je." Nazvala me kćeri za promjenu, bar nešto. "Nemoj mi počinjat o pravilima kluba jer ti ja u to ne vjerujem."

Odmah me ušutka jer zna koja mi je iduća izjava.

"Tati bi se svidio." Uvijek me navuče na istu foru. Tati se bi ili ne bi svidjelo nešto.

Istina, tata bi bio očaran njim, prvenstveno jer je dinamovac, a ako je do nečeg moj otac držao dok je bio živ, to je do nogometa. Dinamo i reprezentacija su bile svetinje u našoj kući, da se razumijemo, i sad su. Prenio je on to sve na mene. Valjda sam zato i pregurala tih prvih mjesec dana ugovora. Negdje u sebi sam znala da je ponosan, da bi, da je živ, cijelom gradu razglasio da mu kćer radi u Dinamu. Pravio bi feštu veću nego za udaju.

Ne mogu reći da je moja majka u krivu. Gledajući sa strane, Martin je savršen materijal za dečka. Ako izuzmemo tu tuču neki dan, nema mu se što zamjerit. No, nije materijal za mog dečka. Ne želim se zajebavati na radnom mjestu, previše je toga na riziku, stoga ću i one neke ideje koje mi je upravo mama ubacila u glavu ostaviti po strani. Što je sigurno, sigurno je.

***

Brzo je došla i ta srijeda. Dan je sam po sebi tmuran, a jutro još tmurnije. Boli. Čak i nakon 5 godina, boli. Boli gledati u tu sliku na mramoru, boli pričati s kamenom, boli paliti svijeću, boli pričati bez da dobiješ odgovor, sve boli.

Ostatak godine se da pregurati, ali ovaj datum i da je najsunčaniji dan, meni je najmračniji.

Boljelo je i navečer gledati sve te tribine pune, onaj red fotografa dolje pogotovo.
Da je živ, bio bi i on tu, sigurna sam. Taj čovjek je živio za nogomet, fotoaparat je u ruke primio upravo zbog nogometa, kako bi utakmice gledao iz prvog reda i vlastitim rukama bilježio najveće trenutke istog.

Šta je kući albuma, posvećenih upravo Dinamu, Dinamovim najvećim utakmicama. Zaboli i ovako ponekad kad po klubu nekada vidim neku uokvirenu sliku, za koju znam da je njegova. Prepoznala bih svaku. Pa sve sam te albume s njim redovno prolazila, bar jednom godišnje.

Znate onaj osjećaj kad vas puca i ogromna tuga i ogromna sreća u isto vrijeme? Ono kad ne znate šta ćete od sebe, ne znate bi li se smijali ili plakali? E tako se ja sada osjećam.

U momentu kad je sudac svirao kraj, počela je kiša, što vani, što u meni. Tuga koja je standardna za ovaj dan, sreća i ponos jer su dečki prezimili u Ligi prvaka, sve se to pomiješalo. Nisam mogla ne zamišljati kako bi se on sada veselio ovdje pored terena. On bio taj koji bi ovjekovječio ovo slavlje s Boysima na svoj poseban način, on bi bio taj koji bi te slike dijelio narednih mjesec dana.

Slavlje u svlačionici me tek dotuklo. Nisam mogla više ni suzdržati suze, koje su se hvala Bogu uspjele provući kao kapi kiše koje se cijede iz moje kose jer smo svi potpuno pokisli. Uspjela sam ja zavarati sve, sve osim njega.

Naravno da je tu, iako je ovu gledao s tribina, nije mu dugo trebalo da se pojavi u svlačionici. A ja čim uhvatim zabrinuti pogled, pobjegnem u svoju sobicu, kako bih se isplakala na miru. Skupilo mi se.

Nije dugo prošlo od mog ulaska do ponovnog otvaranja vrata. Nisam se ni trebala okretati od prozora kroz koji sam promatrala kišu, dok jedna slična meni lije niz obraze, znam da je on. Nikom drugom ne bi palo na pamet tražit me dok je u svlačionici onakva euforija.

Zagrljaj i poljubac u kosu su u isto vrijeme napravili i dobro i zlo. Smirio me, jako, bez ijedne progovorene riječi, imao je tu moć. A nije on znao što se događa, ni što plačem, nije imao kako saznati, no, osjetio je da mi je upravo ovo potrobno.

Sranje koje je proizašlo iz iste situacije je to da mi mozak nije bio miran predugo. Kako ga je smirio tako ga je i razburkao. Potvrdio je one sumnje koje su se motale po mojim mislima zadnjih dana. Sve ono što sam proispitivala samu sebe zadnjih tri dana, točnije od onog ručka s mamom, sad se razjasnilo. Zajebala sam sve i to pošteno zajebala, onog trenutka kad sam se vezala za njega.