Rekla pa porekla

15. Hvala ti

Razdoblje između zimskih priprema i prve reprezentativne pauze je brzo prošlo. Doslovno je bilo red, rad, disciplina.

Voditi bitku na tri fronta nije lako, a to se nažalost osjeti i na terenu i van njega. Samim tim sam i sama imala gomilu posla. Prošlo je sve hvala Bogu bez većih ozljeda, ali bilo je tu procedura koje su nažalost u ovakvoj sezoni neizbježne. Prevelik je to napor, ma koliko god dečki bili spremni i koliko god kadar bio širok.

I iako su dečki, u rekordnom broju, s reprezentacijama, ja nažalost i dalje imam posla jer dio ih je ostao i trenira. Upravo zato i nisam mogla ići u Osijek gledati prvu tekmu, ali se ovoj večeras tu u Zagrebu jako veselim. I zbog nogometa, a i zbog druženja s rodicom s kojom se zbog posla sve manje viđam.

Kao što je tata prenio tu ljubav na mene, tako je i striko na nju. Od malena smo utakmice skupa gledale, praktički smo bile nerazdvojne, dok nismo došle u te odraslije godine, kad ipak nemamo cijeli dan za druženje.

Ne mogu reći da ne čekam i dečke vidjeti. Dočekali su i oni svojih pet minuta. Iako mi je Lukas stvarno drag i ponosna sam na njega, ipak se veselim Martina vidjeti i uživo u tom dresu. Bez obzira što ja osjećala, zaslužio je on to odavno, sad je napokon dočekao. Koliko god situacija među nama i dalje bila nerazriješena, gledati, pa čak i preko televizije, kako prije tri dana ulazi bar tih zadnjih sedam minuta je bilo neopisivo. Čestitala sam mu kasnije porukom, naravno da jesam.

Posebno je bilo lijepo vidjeti pri ulasku na stadion da su obojica u prvoj postavi. Bar mi iz kluba znamo koliko dečki rade da dođu do tu gdje su sad, ne možeš ne osjetit ponos kad svjedočiš tome. Pogotovo, kad sudjeluju u samoj pobjedi. Bata za Kaču, a Kača u gol. Akcija koju sam dosad vidjela 100 puta, što na treninzima, što na utakmicama, ali joj kockice daju poseban sjaj.

Bilo je lijepo jednu utakmicu pogledat sa tribina, za promjenu sudjelovati u samom stvaranju atmosfere. Sigurna sam da glasa ujutro neću imati, no, možda jedna pivica pomogne mojim glasnicama u oporavku. Stoga sam i odvukla Lenu u kafić, isti onaj gdje me konobari znaju toliko, da su se iznenadili da nisam uzela kavu.

Našu neobaveznu priču ili vam ga tračanje svega što se nakupilo je prekinuo moj telefon.

Jesi još na stadionu?

Martin je.

Evo me u kafiću našem.

Daj dođi do svlačionice.

Sve okej?

Iskreno, prva stvar koja mi je prošla kroz glavu da se jedan od njih dvoje ozlijedio.

Je, je. Sam ti dođi.

Neće me pustit, nemam akreditacije.

Čisto sumnjam da bi me i s njom pustili jer je Dinamova, a sad bi mi trebala HNS-ova.

Ma znaju te zaštitari.
Hajde polazi.

Ne odgovorim mu ništa nego cugnem još guc i ispričam se Leni koja će očito morati pričekat sa tom sočnom pričom koju je planirala ispričat.

Stvarno, za divno čudo, nisam imala problema na ulazu. Istina, na vratima je bio Toni, isti onaj koji je svjedočio svim sranjima na parkingu i s kojim sam se više sprijateljila.

Bude mi glupo ući u svlačionicu, a još gluplje stajati na hodniku jer imam osjećaj da će me netko napast jer sam tu, iako sam tu "domaća". Odem do svoje sobice i kad se uvjerim da je prazna i da je HNS ne koristi danas pošaljem Bati poruku da on dođe ovamo.

Kao i uvijek, nije mu dugo trebalo.

"Gdje gori?" Upitam kad uđe još mokre glave od tuširanja.

"Nigdje."

"Daj bježi budalo, prepala sam se. Mislila sam je nešto bilo tebi ili Kači."

"Živi smo i zdravi." Nasmije se.

"Čestitam na asistu." Sjetim se i to odraditi.

"Hvala, ali Kača je odradio većinski posao." Skroman kao i uvijek. To mu je jedna od glavnih vrlina. "Nego, izvoli." Pruži mi dres, isti onaj koji je nosio večeras. Blago rečeno da sam šokirana.

"Čemu to? Mislim, hvala, ali zar nije red da ga dobije netko od prijatelja ili obitelji. Ipak je tek drugi, još si i asistirao u njemu."

"E vidiš, ja mislim da je red da ga dobije  netko tko me trpio 3 mjeseca svaki dan i zbog kog sam se na kraju krajeva vratio na teren."

Džaba se ja pokušavam udaljiti od njega, kad nakon ovakvih riječi ne uspijem uraditi ništa drugo nego zagrliti ga.

"Hvala ti." Prošapćem još jednom.

Vrata se otvore naravno dok smo mi još u zagrljaju, ali hvala Bogu to bude samo Lukas.

"Bata, traži te novinar ispred." Kaže Martinu pa tek onda obrati pažnju na mene. "Ti si ovdje i kad ne radiš, ha?" Nasmije se.

"Samo ti zezaj. Usput čestitam i tebi. Jeben gol."

"Hvala, ali ništa ne bi bilo bez ovog ovdje." Svali zasluge na Martina, kao što je on maloprije na njega.

Baci pogled na moje ruke u kojima je dres, no, ne kaže ništa, ali uputi Martinu neki pogled uz smiješak. Što?

Ubrzo se s hodnika začuje Martinovo ime, što nas sve podsjeti zašto je Lukas došao.

"Hvala ti još jednom." Zahvalim se ponovno.

"Ništa je to." Dobijem poljubac u obraz prije nego se trkom izgubi iz sobe.

Ja se pridružim Lukasu koji je i dalje na vratima i koji se ceri kao da je vidio ne znam šta.

"Što?" Upitam zbunjeno.

"Ništa, ništa." Napravi se glup ne skidajući keza i odmahujući glavom.

Koji im je večeras?

On se izgubi u svlačionici, a ja se vratim Leni te nam usput naručim nove dvije pive jer se ona već ugrijala vjerojatno.

Ne promakne joj tkanina u mojim rukama pa uz objašnjavanje kako se ista našla u mojim rukama, budem primorana objasniti i ostatak priče jer je po mom pogledu vidjela da sam dosta toga prešutila. Zar sam toliko prozirna?

"Taj lik je lud za tobom sigurna sam." Izusti nakon svega.

"Ma daj, ne budali."

"Ozbiljna sam. Moraš mu reći."

"Ne pada mi na pamet." Ona se očito dok mene nije bilo ludih gljiva najela.

"Pa jesi i sama rekla da ga je strina zapikirala? Znači to je to." Mahne mi rukama ispred face. "Uostalom, da si mu ne znam što uradila za karijeru, ne bi ti 100% dao dres u kojem je prvi put asistirao u repci. Ma daj."

Vodile smo mi tu raspravu i koliko god ja držala svoju stranu, nisam mogla ne pomisliti, što bi bilo da je stvarno tako. Ali nemoguće, uostalom i sam me izbjegavao jedno vrijeme, a danas je i rekao da je dres tu zbog zahvale za terapije, tako da njena teza pada u vodu automatski.