Znate šta sam ja pametnica odlučila da je najbolje? Da se pravim kao da se ništa nije dogodilo. Da, to sam rješenje donijela nakon više od 24 sata razmišljanja. Hoće li mi se obiti o glavu? Vjerojatno hoće. Bi li mi se bilo što drugo obilo? Apsolutno bi.
Tako sam se ja jao i inače, ležerno pojavila u našem kafiću. Zapravo, bilo je ležerno dok i Martin nije došao. Onda je moj mozak odlučio da se ne može praviti kao da ništa nije bilo i više nisam mogla funkcionirati. Doslovno, sklopiti normalnu rečenicu je za mene bilo nemoguće. No, nisam jedina. Nije se ni on ponašao kao i inače, a mogu slobodno reći da je bio smušeniji od mene. Uzet ću se slobodu pa reći da je to zbog toga što je on napravio ono što je napravio, tako da je ipak on u neugodnijoj situaciji.
Lukasu zato uopće nije bilo neugodno. On je očito u sve upućen. Ne znam je li nas možda vidio u hodniku ili mu je Bata rekao, možda je i sam zaključio, štogod da je, njega ovo sve ludo zabavlja. Samo čekam kad će izvaliti neku glupost. Gleda nas kao da gleda neku sapunicu. Baci pogled na mene, pa na Martina, pa se počne ceriti. Najgore je što drugi pojma nemaju razlog njegovog cerakanja, a da budem iskrena ni ne želim da saznaju.
Krenemo prema stadionu svi, ali naravno ja budem te sreće da me neprimijetno zaustavi.
"Možemo popričat?"
Stvarno mi se bilo teško okrenuti i suočiti s tim pogledom, pogotovo jer znam što je tema.
"Može poslije treninga? Bole treba doć na bandažu sad." Ne lažem majke mi.
Klimne glavom. "Dođem ja onda do tebe poslije."
Ako može neki grom iz vedra neba da me spuca dok smo na terenu, bila bih zahvalna.
Mislim da sam cijeli trening provela na iglama, sa želucem u grlu doslovno. Znači da sam mogla, ostala bih kositi travu, samo da ne moram ući unutra. Znači, za razliku od prije, kad bih sve stvari potrpala u onu torbu s brda s dola kako bi se reklo, sad sam jednu po jednu lijepo, uredno slagala.
Strah me, strah me priče, šutnje, teme, svega. I kao da mi već nije dovoljno teško, pojavi mi se tu bez majice, točnije, imao ju je, ali u ruci. Za oči divan prizor, za mozak ubitačan.
"Daj obuci se prvo." Kažem otvarajući bočicu vode da se bar malo ohladim.
"Šta fali?"
"Dekoncentriraš me." Kažem izravno jer što ćemo sve izgovoriti u narednim minutama, ovo je vjerojatno najmanje neugodno.
"Bolje?" Upita kad nevoljko navuče onu majicu preko glave.
Klimnem mu glavom što on odmah shvati kao znak da počne s pričom.
"Vidi...ono neki dan..." započne pa malo zastane, a ja izaberem šutnju jer želim prvo čuti njegovu stranu priče, da se ne izlanem i ne ujebem baš sve.
"Znam da je iznenada, ali nisam se mogao suzdržat. Doslovno, da nisam tad, napravio bih to kadtad. Morao sam, jednostavno jesam. Učinio bih ja to i ranije vjerojatno, ali sam se suzdržavao nekako, no, ponijela me euforija i jednostavno sam si onog trenutka kad je lopta ušla u mrežu zacrtao da to moram uradit tu večer." Priča gledajući malo u mene, malo oko mene jer mu je očito neugodno. "Samo se nemoj naljutiti, molim te. Znam da neće stvari biti iste kao prije, ali ne bih mogao podnijet da si ljuta na mene. Dovoljno me suzdržavanje zadnjih mjeseci ubilo."
Udahnem duboko, kako bih skupila i zraka i hrabrosti za uopće odgovoriti.
"Ne ljutim se, da mi je smetalo pokupio bi šamarčinu tad. Da, u pravu si, iznenada je, ali da nisi ti to učinio, učinila bih vjerojatno sama u nekom trenutku. Ljutim se samo na sebe jer mi ne izlaziš iz glave od tog trenutka, a još više me ljuti činjenica da se to ne smije više ponavljati."
"Zašto?" Pogleda me sada uplašeno, direktno u oči.
"Jer je neizvodivo..." kažem na rubu suza jer mi ta činjenica još teže pada kad vidim da nas peru jednaka osjećanja i da su svi bili u pravu. "Klub nikad ne bi prihvatio vezu među zaposlenim, moralo bi nešto trpjeti."
"Pa hodali su i prije ljudi iz kluba." Kaže kao argument.
"Pa jesu, ali nikad nisu to bili oni povezani s nogometom. Hodali su ovi što terena ne vide. Ovo naše bi bilo potpuno drukčije, a i rizičnije za klub kao klub."
"Nina." Približi mi se sad hvatajući me za obraze i tjerajući me da ga pogledam, a ako to uradim raspast ću se. "Otvori oči." Poslušam ga nakon par sekundi.
"Boli me kurac je li oni prihvaćaju ili ne. Čuo sam ono što sam želio, da ti osjećaš isto, ostalo mi ne treba. Ne zanima me." On je mene baš odlučio ubiti riječima.
"Ali ne shvaćaš...ako saznaju, ja ću bit kriva. Tebi ne mogu ništa." Osjetim kako se jedna suza spušta i spaja s njegovim palcem.
"Dok sam ja tu, ne mogu ni tebi." Gotovo, nema me. I umjesto da ja njega sas ponovno demantiram i dam neki dobar argument, ja ga poljubim. Čini mi se da mi nema spasa.
"Shvatit ću ovo kao da i tebe zaboli za njih." Nasmije se kad se odvojimo.
"Shvati to kao znak da ne smiješ pisnut nikome." Kažem uz osmijeh.
"Ništa, skrivamo se onda kao srednjoškolci. Bar dok sam ja tu jer Boga pitaj što će biti na kraju sezone."
Tek me sad opali činjenica da je on na vrhuncu dosadašnje karijere i da mu se vherojatno bliži transfer. U jednu ruku, spas, u drugu muka živa.
"Znam o čem razmišljaš i nemoj. Daleko je to." Pa i nije baš, sezona završava kroz 2 mjeseca. "A sad briši suze jer nas čekaju na kavi.
Trebalo mi je par minuta da se vratim u normalu, prvenstveno očima koje su se zacrvenile od onih par suza.
Zaputimo se onda u kafić uz naravno moju prijetnju da se ponašamo normalno i da ne smije zucnut o ovome. Sjednemo čak jedno dalje od drugog, ali očito osmijeh koji nam je oboma na licu, onaj iskreni, ne uspije prevariti Lukasa, za kojeg mi je rekao da je bio upućen jedini u sve.
Vidim da je sve shvatio kad se nasmije skoro jedanko kao i mi. Kako konobar dođe do nas tako on progovori.
"E ekipice šta ćemo popit? Ja častim." Ceri se budala i dalje i još me gurka laktom jer sam baš do njega.
"Šta je tebi odjednom?" Upita ga Stojke sumnjičavo.
"Ništa. Neke lijepe stvari se dešavaju pa sam sretan." Sad on bude taj koji dobije koljenom po nozi, naravno ne jako, jer je na putu da nas otkrije.
I dok je drugima ovo zanimljivo, ja i Martin bi ga ubili najradije. Na kraju nam budala svima naruči po pelin i natjera nas da nazdravimo.
"Za budućnost." Bože budale.
Otkriješ li nas ubit ću te!
Otipkam na telefon pa mu pokažem, na što dobijem još jedan kez. U grob će me otjerat.
Ne sekiraj se
I čestitam
Nitko sretniji od mene
Ne moram vas gledat više utučene
Otipka kroz par trenutaka i on, a ja se ne uspijem ne nasmijat. Tek sad shvaćam da je on sve znao cijelo vrijeme, bar ono s Martinove strane i da su svi oni čudni pogledi i osmijesi produkt upravo toga.
YOU ARE READING
Rekla pa porekla
FanfictionZagrljaj i poljubac u kosu su u isto vrijeme napravili i dobro i zlo. Smirio me, jako, bez ijedne progovorene riječi, imao je tu moć. A nije on znao što se događa, ni zašto plačem, nije imao kako saznati, no, osjetio je da mi je upravo ovo potrobno...
