Rekla pa porekla

26. Šta su ti rekli?

Voljela bih da mogu reći da je problem i počeo i završio na tom parkingu, ali nažalost po mene, nije. Parking je bio samo početak očito burne večeri.

Iako sam odmah po ulasku u stan obavila svu pripremu za krevet i odmah legla, sna nije bilo. Koliko god puta zatvorila oči, toliko bi mi puta i neka nova slika okupirala misli. Što bi bilo kad bi bilo? Tako nekako su moje misli išle iz pokušaja u pokušaj.

Jednostavno, proispitavala sam samu sebe što se i kako dogodilo, a i što se sve drugo moglo dogoditi, da na primjer nisam ušla u auto. Možete i sami shvatiti da ništa pozitivno nije proizašlo iz tog silnog razmišljanja. Naprotiv, svaki idući scenarij je bio gori od prethodnog.

I baš onog trenutka kad sam pomislila da je gotovo, da je napokon vrijeme za spavanje, dogodio se novi prekid. Ovaj put nije došla neka nova misao, nego nešto mnogo gore. Bol.

Bol, jedan od gorih u mojem životu, koji je osim presijecanja mog trbuha, presjekao i svu volju za životom.

I ne, nije prestajao. Potrajao je, ne znam koliko. Znam da sam ga osjetila sve dok nisam zaspala, čemu su vjerojatno pripomogle one dvije tablete koje sam odmah popila. Koliko su jake, mislim da bi konja uspavale, no, to je jedino što sam mogla učiniti. Čim me je presijeklo, nekako sam se iz fetus položaja dovukla do kraja kreveta i iz noćnog ormarića izvukla tablu tableta i odmah dvije stavila u usta. Jedva sam ih progutala uz ono malo vode što je ostalo u čaši također na ormariću. Svjetla nisam ni palila, sve sam radila "napamet", a tablete su hvala Bogu pomogle da san brže dođe na oči.

Tek kad sam se ujutro probudila i ustala, i dalje s blagim bolom u donjem stomaku, vidjela sam lokvu krvi na mjestu na kojem sam ležala. Krasno. Samo si mi ti još trebala. No, sad bar znam razlog onih užasnih bolova.

Presvučem se, stavim uložak, najveći koji nađem i hajmo na posao. Danas je dan za rekuperaciju i moja prisutnost tamo je i više nego potrebna. Nadam se da su se bar dečki bolje naspavali i da nisu kasno iz kluba izašli.

Prije nego izađem iz auta, ipak popijem još jednu tabletu, kako bih mogla neometano raditi jer osjetim blagu nelagodu. Dok dođem do svoje sobice, uđem u aplikaciju kako bih obilježila početak ciklusa, ali se iznenadim kad vidim da ga zapravo prošli mjesec nisam ni imala. Kako to nisam skužila dosad? Vjerojatno me zato sad i boli toliko.

Ubrzo dečki uđu pa se moje misli sa ciklusa prebace na njih.

"Burna noć, ha?" Krenem ih zezati jer je očito da bi im još par sati sna leglo k'o budali šamar.

"Moj je onaj krevet, ostalo me ne zanima." Topić pokaže s vrata odmah, a ubrzo i zauzme najavljenu poziciju. Kladim se da će zaspati prije nego i dođem do njega.

"Mogu dvojica ovamo na tens." Pokažem na krevet prekoputa ovog na kojem je Topke. "Hoće itko na kupke?"

Dobijem negativan odgovor, pa krenem pripremati elektrode za stimulaciju. Terapije nam kao i obično prođu u priči ili vam ga tračanju.

"Jesi se smirila od onog sinoć?" Pita Kača dok mu skidam elektrode jer završio s tim.

"Mhm. Budala. Ima li štete na autu?"

"Daj pusti auto. Šta se oko toga brineš?"

Odgovorila bih mu, da bol jednak onom sinoćnem nije ponovno presijekao moju maternicu. Stoga je, umjesto odgovora, samo dobio moju namrštenu facu i stisnutu vilicu.

"Jesi okej?" Odmah se i njegova faca promijeni i prijeđe u onu zabrinutu.

"Mhm." Odgovorim kratko okrećući se prema stolu kako bih alkoholom prebrisala elektrode i pospremila aparatić jer smo gotovi za danas.

"Nina! Krvariš?!"

"Ha?" Okrenem se prema njemu da bih ga zatekla kako pokazuje na sebi prema dupetu što bi značilo samo jedno. Procurilo mi je.

"Ne vrišti. Ne krvarim nego sam dobila. Očito mi je procurilo." Smirujem njega, a i sebe od bruke, kojoj je hvala Bogu samo on svjedočio.

"Ženo draga, to nije procurilo to je lokva. Jesi zato pravila onu facu?"

Odem do ogledala kako bih pogledala i stvarno bude veća količina krvi. Kako nisam osjetila? Zato osjetim još jedno probadanje što ovu curicu pored mene još više zabrine.

"Boli te? Ajmo doktoru." Skoči odmah, napravi toliku strku da ga poželim udariti.

"Normalno je da boli. Boli sve cure."

"Aman, ajmo doktoru. Ubit će me Bata ako te ne odvedem."

"Jebo te Ba..." ostatak rečenice je ostao visjeti u zraku dok sam ja od novog naleta bola jedva do stolice došla.

Na kraju sam ga poslušala i umjesto na kavi s ostalim, smo završili na hitnoj. Tu doktori nisu bili baš riječiti nego sam samo dobila hitnu uputnicu za ginekologa.

"Dobro Kača, ne moraš sa mnom i kod ginića." Neće valjda budala stvarno sa mnom.

"Moram i hoću." Ne isplati se ovdje svađati čini mi se, a iskrena da budem, ni nemam snage za svađu.

Tako da ga na kraju ostavim u hodniku da me čeka pred ordinacijom. Još neka ga netko uslika pa pošalje novinarima.

Hvala Bogu zapadne me neka draga doktorica, srednjih godina, ali baš ugodna.

Objasnim joj u kratkim crtama što se sve zbilo. Napomenem i onaj dio kako sam shvatila da mi je ciklus izostao prošli mjesec, a i da me inače ne boli ni u pola ovoliko kao sad.

Prije svega me pošalje kod sestre na vađenje krvi, pa tek onda krene s pregledom kad ubrzani nalazi dođu. Mogu reći da me to čekanje malo uznemirilo. Pogotovo jer je u tih pola sata čekanja došao i poziv od Martina. Pogodite šta, Kača se izlajao čim sam ja ušla u ordinaciju. Stvarno ću ga ubit.

"Kad si rekla da si imala zadnju mjesečnicu?" Upita doktorica nakon što završi ultrazvuk.

"Mogu provjeriti, nisam ni ja sigurna." Uđem na mobitel pa pročitam datum koji je aplikacija zabilježila.

"Bojim se dušo da ovo ipak nije bilo menstrualno krvarenje." Nastavi, a mene zbuni u potpunosti.

Vidi i ona po mom pogledu da sam zbunjena pa odmah pokuša razjasniti.

"Prema nalazima, povišen ti je beta HCG, a budući da na ultrazvuku ne vidim ništa, nažalost ti moram saopćiti da je krvarenje uzrokovano spontanim pobačajem."

Ha? Šta? Kako? Kad?

"Znam da si zbunjena, ali moram ti postavit još koje pitanje."

Klimnem glavom jer riječi trenutno nemam, pa joj to bude znak da pita što treba.

"Jesi bila izložena stresu u posljednje vrijeme? Možda nečem neuobičajenom?"

Odmah mi bude jasno što trebam reći jer je očito što je točno i uzrok ovoga. Ispričam joj što se sinoć dogodilo.

"To je onda vjerojatno potaklo sve. Što je i dobro." Šta je dobro ženo draga?

"Nemoj me krivo shvatiti, užasno je to što ti se desilo, ali je dobro da je proizašlo iz stresne situacije, a ne iz ničega. Ovako kad znamo uzrok ne moramo brinuti je li problem u tvojoj fiziologiji."

Klimnem glavom kao da sam sve razumjela.

Prije nego izađem dobijem tablete koje moram biti narednih dana kako bi se organizam "očistio".

No, sjetim se i pitati za informaciju koju ne bi bilo loše znati.

"A koliko sam bila trudna, ako znate?"

"Pa po ovome što sam vidjela u nalazima, a po krvi koju si opisala, rekla bih 5 tjedana, možda 6."

Napustim ordinaciju i dalje u šoku, a u hodniku me dočeka zabrinuti Kača koji odmah skoči.

"Jesi dobro? Šta su ti rekli?"

Priberem se dovoljno da u sekundi smislim laž.

"Dobro sam, malo su mi hormoni poludili. Dala mi je tablete i tjedan dana bolovanja." Nisam dobro, ali ne pada mi na pamet njemu pričati o ovome prije nego Bati išta sazna. Volim Kaču kao brata, ali nema šanse da sazna prije Martina.