Rekla pa porekla

27. Je li budan?

Definitivno najteži dio svega ovoga je naći način kako reći Bati, a i kako sakriti ovo od mame.

Mama je već žena koja je tijekom života bila izložena svemu i svačemu i već su je počele sustizati raznorazne brige, stoga sam na putu do doma odlučila ovo prešutjeti. Znam da bi njena, ma samo i riječ, mnogo pomogla, ali također znam da bi ju sav stres i briga oko toga pojeli. Ne mogu ni zamisliti koliko bi se nasekirala što zbog Borne, što zbog bebe.

Martin je već drugačija vrsta problema. Zapravo nije on problem, nego vrijeme. Da se mene pita, vjerojatno bih ga još s parkinga zvala da mu kažem što se desilo, bar ovaj dio za bebu. Onaj dio s Bornom, on me plaši, točnije reakcija. Nisam sigurna kako bi mogao reagirati. A za bebu sam mu dužna reći, ipak je i njegova, bila je i njegova. Tu dolazimo do problema. Oni večeras imaju utakmicu i trenutno su u kratkoj karanteni do iste. Ne znam ni kako mi se javio uopće kad sam bila u ordinaciji jer bi po pravilu trebala trajati čitav dan utakmice, a na tako profesionalnoj razini, i mobiteli su zabranjeni.

Dodatni problem su dečki, koji su mi se nakačili na vrat, budući da ih je Kača sve uputio u moje stanje i sad su se poredali ovdje na kauč kao da ću umrijet svaki sekund. Sve to pod izgovorom, da skupa gledamo utakmicu. Prvo su oni htjeli da se okupimo u nekom kafiću, ali danas mi dan definitivno nije za toga i jedino prihvatljivo mi je biti doma u pidžami tako da sam ih pozvala k sebi.

Budući da su toliko pripomagali i spalili pola prve ture kokica, kad ih je ponestalo odlučila sam sama napraviti novu kesicu. Između pucketanja kukuruza i zujanja mikrovalne moglo se čuti njihovo psovanje, a i poneki uzvik. No, povratak u dnevnu i zaticanje ugašene televizije je definitivno bilo neobično.

"Zašto ste ugasili?" Upitam zbunjeno, spuštajući zdjelu na sredinu stola.

"Nestalo struje." Ispali Topić, na što samo dobije moj upitan pogled.

"Koji kurac? Prvo, svjetlo je upalieno, drugo, lampica od tv-a svijetli, što znači ste je ugasili. Šta je bilo?"

"Ništa, sad ćemo mi to upalit." Uzme on daljinski pa kao nešto šupa po njemu, dirajući sve osim tipke za paljenje.

"Dobro koji vam je?" Otmem mu daljinski dok on smišlja odgovor i upalim tv, a oni automatski problijede.

Problijedila sam i ja, čim sam shvatila zašto su ugasili.

"Tko leži?" Upitam ne skidajući pogleda s televizije.

Ne dobijem odgovor, ali odmah ponovim pitanje. Nakon drugog ignoriranja, bude mi jasno da je Martin u pitanju. Odmah mi je jasno i čemu cijela ova predstava prethodnih minuta.

"Šta se dogodilo?" Opet šute.

"Pa dobro progovorite više!" Vrisnem na njih, već na rubu živaca i suza. Ima li ovom danu kraja?

Iako očiju s tv-a nisam makla, ništa mi nije jasno jer samo vidim liječničku službu kako je oko njega, a kamerman mi ne pomaže sa svojim kadrom jer se udaljio potpuno.

"Neki je naletio na njega. Valjda ga je udario. Ne znamo ni mi." Progovori Kača, pa napravi malu pauzu, no, ubrzo nastavi. "Ustao se bio odmah, ali je nakon par sekundi samo pao."

"Ne sekiraj se Nine, bit će on dobro. Vjerojatno je samo potres mozga." Sad i Stojke progovori.

Ne znam šta je, ali znam da ga još nisu probudili jer nosila do kola hitne pomoći nose tako da su ga okružili sa svih strana i da ga kamera ne može snimiti i da hoće.

I tu kreće panika. Osjećam da se tresem, osjećam da mi lice postaje vlažno, ali ne osjećam tlo pod nogama. Tek dođem sebi kad me netko uhvati i posjedne na fotelju.

"Diši."

Jedno je sigurno. Da je beba preživjela ono sinoć, ovo sad ne bi. Pitanje je hoću li ja ovo preživjeti.

Kako da ja sad saznam šta mu je? Je li dobro? Je li budan?

"Nina!" Opet sam se izgubila. "Pogledaj me!" Gledam ja, ali negdje kroz njega.

Ne vjerujem da sam došla do toga da su mi nabili kaškicu šećera u usta.

"Jesi bolje?" Upita Kača koji je i sam problijedio.

"Mhm." Klimnem glavom pijeći čašu vode kako bi onu slatkoću isprala iz usta.

"Odoh ja odmah zovnut Roka, on je bio na utakmici, prvi će saznati nešto."

Poziv nije donio nikakvu informaciju, samo obećanje da će nam javiti čim sazna.

"Mama ti je noćna?" Opet klimnem glavom.

"Ostat ću ja onda s tobom noćas." Kaže Kača.

"Ma ne trebaš."

"Trebam. Umrijet ćeš od brige sama, a danas si od doktora otišla." Završi priču o ostajanju prije nego se uspijem pobunit.

Ubrzo on i isprati dečke dok ja nevoljko pospremim ono posuđa što je ostalo na stolu.

Čim čujem zvuk mobitela trznem se i poželim mu ga oteti iz ruku.

Čujem kako mrmlja, klima glavom kao da ga Roko vidi. Jedno "ajde super" mi vrati svu nadu čim ga čujem.

Ubrzo prekine poziv i naravno pogled odmah prebaci na mene.

"Stabilno je, ima teži potres mozga, ali dobro je. Nema nikakvih prijeloma lubanje, ni krvarenja, spava trenutno jer je pod sedativima." Ispriča sve u jednom dahu, a ja odahnem i bacim se na kauč. Tek sad kad znam da je dobro, znam i što je sve moglo bit.

"Bit će on dobro. To su tamo vrhunski doktori." Kaže dok sjeda kraj mene i obgrli me jednom rukom.

"Bolje bi im bilo da jesu."

"Šta misliš da ti ideš spavat sad, a ja ću riješit ostatak."

"Ma riješit ću ja ujutro. I idi kući Lukas, ne moraš dežurat, pogotovo sad kad znam da je dobro."

"Pusti ti mene. Samo ti odmori. Ovo ti je danas sve bilo prenaporno."

"Znaš, ako ikad budem imala sina, ma s kim god, ti ćeš mu bit kum." Kažem iskreno, jer istina je, ne znam gdje bih bila da nije njega zadnjih par dana.

"Ovo je jedna od ljepših stvari koju sam čuo. Iako, ne bih da se namećem, ali i ako bude curica, ne bih se bunio da budem čuvar nekoj princezi."

"Istina, bar si se na meni ispraksao, hvala ti."

Za života mu se neću moći odužiti za sve što je napravio za mene, to je sigurno. Iako nismo u rodu i iako je mlađi od mene, imam osjećaj kao da mi je stariji brat. U tu mi se ulogu najviše uklapa.