Rekla pa porekla

11. Ništa bitno

"Kasniš." Napadne me Fran čim uđem u kafić.

"10:02 je." Kažem sjedajući odmah do njega i pokazujući mu mobitel kako bi se uvjerio.

"Rekli smo u 10." Goni on svoju priču.

"Vidim, zato i jesmo jedini tu."

Nije dugo trebalo da se i ostali pridruže, samo su jedno po jedno dolazili.

"Šta je tebe pregazilo?" Upitam Batu kad uđe jer je vidno neraspoložen, što je za njega čudno. Ako je netko uvijek vesel, onda je to on. Pa eto, i kad je s terapijama počinjao, dolazio je nasmijan. Čudno mi ga vidjeti ovakvog.

"Auu, stari. Koja je? Jel Ivana il' Nika?" Dobaci mu Fran kad ga osmotri.

Priča je očito o nečemu u što nisam upućena, no i Martinu očito nije do toga, pa kad napokon sjedne samo baci komentar da je užasno spavao.

"Pa ništa, nek te kasnije Nina malo izmasira. Kod nje ionako uvijek svi zaspemo." Nastavi ga Topić podjebavat.

"Ma ne treba, ionako moram do klinike kasnije." Obično se bore tko će prije na masažu, stvarno je neraspoložen.

"Dođi sutra da odradimo bazen." Dobacim mu, no dobijem samo klimanje glavom.

"Ništa, kad ova budala neće, mogla si mene kasnije izmasirat." Opet se Topić javi. Iskoristit će on svaku priliku.

Nasmijem mu se i pokažem palac gore pa pogled vratim na Martina. Baš je nikakav. Vidi se da je pospan, al ne štima tu još nešto. Kad krenemo prema klubu uhvatim priliku prije nego pobjegne da ispitam situaciju.

"Ej, sve okej?"

"Šta ste svi zapeli jutros. Nenaspavan sam." Malo se brecne pa se i ja povučem.

"Okej, mislila sam da te nešto ne boli ili tako. Idi onda doma i spavaj." Uzvratim zadnji dio tonom kakvim se i on meni obratio.

"A ček Nina." Uhvati me za ruku, ali je brzo izvučem.

"Šta?" Sad je i mene iznervirao.

Gleda malo u mene, malo u pod i nikako da prozbori.

"Martine, žurim. Ako nije ništa bitno..."

"Nije, hajde. Vidimo se." Prekine me odmah te krene lagano ka drugom dijelu ulice.

Baš me izbacio iz takta. Možeš biti neraspoložen, i sama sam nekad takva, ali ne moraš galamiti i biti osoran. Pričaj lijepo, nije ti nitko od nas kriv što se nisi naspavao.

Ubrzam malo korak jer su dečki odavno već stigli u klub.

"Gdje si se ti zadržala?" Upita Fran kad im se pridružim nakon što pokupim opremu iz ordinacije.

"A bolje ne pitaj..."

"Bata?" Upita.

"Mhm. Čudan je danas."

"Skontao sam i ja, al ajd. Možda mu je samo takav dan." Nadam se, iskreno se nadam da je.

Trening kao trening, sve standardno. Trebala sam kasnije imati terapije sa Martinom, ali ništa od toga. Samo je javio da je odradio one u klinici i da ne može doći na moje. Znači, ranije idem kući.

Krenem izaći s parkinga, no, prije nego mi podigne rampu zaštitar mi pokaže da spustim prozor.

"Gospođice, samo da znate, onaj auto što ste spominjali prije koji tjedan, motao se danas tu."

"Je li pokušavao ući?"

"Ne, ne. I da je, ne bi mogao. Ali motao se tu ispred parkinga."

"U redu, hvala vam svakako na upozorenju."

Zatvorim prozor pa nastavim dalje kad mi otvore rampu. Hoće li taj kreten odustati više? Očito ga ni policija ne sprječava, tako da mi se njih ni ne isplati obavještavati. Samo može veće sranje nastati.

Sutradan je prošlo u istom tonu. Kava, trening pa naravno, opet kava. I taman kada krenemo prema kafiću preko parkinga, vidim prizor o kojem je zaštitar jučer pričao. Sjedi u autu, parkiran malo dalje od ulazne rampe. Tlak mi momentalno skoči, no, Lukas koji se nađe tu me spriječi da mu odem jebat sve po spisku.

"Zovnut ćemo policiju." Kaže on razumno, iako meni tu ništa niie razumno.

"Nema svrhe. Samo će ga naljutit još više. Zabrana mu ništa ne znači." Kažem tražeći mobitel po džepu.

Odblokiram njegov broj te sastavim značajnu poruku.

Idući put kad te vidim ili tu ili bilo gdje oko stadiona zovem momentalno policiju. Dozovi se jebenoj pameti i pusti me na miru!

Čim pošaljem, ponovno ga blokiram. Znam da govorim da policija nema svrhe, ali se nadam da će se bar malo usrat i odustat. Prekršaj zabrane nosi dobru kaznu, što novčanu, što zatvorsku.

Ova kava mi je zlata vrijedna sad, legala mi je ko budali šamar. I tako našu ležernu priču prekida, gospodin od jučer nadrndani.

"Koji se kurac tebi desio?" Upitam čim sjedne prekoputa mene, sav crven, s obrazom koji iz sekunde u sekudu postaje sve crveniji, a zatim i modriji.

"Ništa bitno." Uputi pogled prema meni, a zatim razmijeni i jedan s Lukasom koji očito zna šta je.

"Daj, Bata stvarno. Šta se događa?" Upita Stojke sad, kojeg po prvi put vidim zabrinutog.

"Ma nije ništa. Proći će to za dan dva." Odmahne rukom te pokaže konobaru da mu donese kavu.

Kava je prošla u čudnom raspoloženju. Do kraja iste obraz mu je već bio potpuno ljubičast. Mislim, jasno je da se potukao i to ne tako davno, ali čemu to? Čemu šaketanje u sred bijela dana?

I na terapiji sam ja kasnije pokušala izvući neku informaciju, ali ništa. Moje nagovaranje da mi kaže je prekinuo njegov telefon. Skloni onaj led što sam mu dala da si stavi na obraz, pa se javi.

Nisam slušala razgovor, ali zadnju rečenicu nisam mogla ne čuti.

"Ajde zovem te kasnije. Samo nemoj da dođe do novinara."

Koji đav'o je on uradio? Još mu samo fale novinski članci kako ga nema na terenu, a okolo se tuče.

Bio je vidno iznerviran kad je ostavio mobitel, ali to me ne spriječi da se upetljam.

"Znaš, što god da je možeš mi reći. Očito se nešto događa. Nisi svoj zadnjih 2 dana."

"Ma nema veze ono jučer s ovim. I sorry za ponašanje jučer. Bio sam malo pod živcima." Pogleda me nekako, iskreno.

"A danas nisi pod živcima?" Nasmijem se pokazujući na stanje njegove face.

"Ne, danas sam bio baš super, ali eto krivo mjesto krivi ljudi." Slegne ramenima.

"Stvarno mi nećeš reć s kim si se potukao?"

"S nekim što je zaslužio sve." Završi tu priču pa nastavi s vježbanjem.

Stvarno mi nije jasan zadnjih dana, previše različitosti, previše promjena raspoloženja, ne razumijem ga. A ako ćemo iskreno, još manje razumijem sebe i svoju brigu oko svega toga. Nisam ni sama sebi jasna, kako onda da mi on bude.

Završim s terapijama, pa nakon što pospremim sve i pokupim stvari krenem napokon doma. Borninog auta nema, tako da je poruka očito upalila. Možda se opametio.