Ne volim reći za sebe da sam ljubomorna, kad i nisam nešto pretjerano. Još manje volim pokazati znake ljubomore jer smatram da je to automatski i znak da se osjećam nesigurno, koliko god to s druge strane značilo i da nam je stalo to te osobe ili stvari.
No, kad sam čula to "Pa gdje si ti Bati?" stvarno nisam mogla ne napraviti facu. Ne znam ni je li to ljubomora ili čista ljutnja jer kvari našu večer, jednu od rijetkih koju provodimo skupa, uživo.
Jutros sam stigla i dan nam je proletio u čistoj romantici i druženju. Potrudio se, i previše, ako se mene pita. Mislila sam da se zezao kad sam zadnji put bila, ali stvarno me iznenadio svime. Počevši od uređenja stana, buketa, poklona, ma svega. Nekako, kao da je nastojao da nam ovaj dan bude nadoknada svega što smo propustili kroz ovaj period što smo razdvojeni.
Romantična večera navečer je samo šlag na tortu. Ono, savršen završetak dana. Ili je bio savršen, dok se vitka crnka nije pojavila pokraj našeg stola.
Gdje si ti pošla? Točno to mi je proletjelo mislima dok sam je gledala u uskoj haljinici i štiklicama, osmijeha razvučenog od uha do uha, dok izgovara piskutavim glasom pozdrav koji mi je momentalo iziritirao i mozak i uši.
Jedino iritantnije od njene pojave i glasa je bio njegov osmijeh, koji joj je uputio. Šta se ti njoj koji vrag smiješ?
Zvučim kao naložena tinejdžerka, a ni sama ne znam šta me spopalo. Pms nije jer se to sve završilo prije koji dan, tako da se na hormone ne mogu vaditi. Valjda je to što ga rijetko viđam i onda nas još i prekidaju.
"Čula sam da sad igraš ovdje." Jok, bezveze se preselio u Milano. Hoćeš odlepršat više odavde?
"Možemo nekad na kavu, sad kad smo oboje tu." Popit ćete je jedino na onom svijetu, ako vas ne ubijem oboje iste sekunde.
Sjedim pola metra od nje, nije teško shvatiti da smo na dejtu, a ona ga mrtva hladna zove na kavu ignorirajući moje postojanje. Živi li ti se curo?
"Čut ćemo se." Odgovori joj ova budala, a ja se molim da je to jedno od onih "čut ćemo se" koje se nikad ne provede u realnost.
"A to je?" Ne sačekam ni da makne više od dva koraka od stola, nego odmah upitam, vidno iznevirana.
"Maja, išli smo skupa u srednju."
"Mhm. Maja znači."
"Ne brini ljubomorko. Ništa se nije desilo još od prvog razreda." Znači da je bilo nešto. E sad si se zajebo.
"A bilo je što točno?" Gukni golube.
"Par dejtova, pokoji poljubac." Slegne ramenima kao da je to najnebitnija informacija koju mi je ikad rekao.
"I sad te zove na kavu?" Trudim se biti normalna, ali stvarno je teško jer on je očito glup pročitati bilo kakav signal što mu ova tuka šalje.
"Kava kao kava." Slegne opet ramenima. On mene zajebaje?
"Bolje bi ti bilo da je nepostojeća kava."
"Zašto?" Upita zbunjeno. Sam sebi jamu kopaš Martine.
"Šta zašto? Pa cura te očito zove van, a ti pitaš zašto? Nije ni sekunde pažnju obratila na mene, bez pardona te zove."
"Pa ideš i ti na kave s dečkima iz kluba." Stvarno ti je to argument? Ti mene ozbiljno želiš ispizdit večeras.
"To nije isto." Kažem gledajući ga ravno u oči.
"Apsolutno jest." Kaže mrtav ozbiljan.
"Znaš šta? Ja odoh u auto, ti imaš fore dok dođeš do tamo da skontaš ko je u pravu." Kažem te bez daljne rasprave pokupim ključ sa stola i odmarširam do parkinga restorana.
Otključam auto i sjednem na suvozačevo mjesto. Da se osjećam i malo sigurno voziti ulicama Milana, ostavila bih ga da se snalazi za prijevoz. Možda bi čekajući shvatio zašto sam ljuta.
Nakon par minuta ga vidim kako se približava. Vjerojatno je bilo potrebno neko vrijeme da uhvati konobara i plati račun.
"Jesi se smirila?" Pita kroz smijeh čim otvori vrata i krene sjedati.
"Jesi se ti dozvao pameti?" Ja upitam, za razliku od njega, mrtva ozbiljna jer mi ovo apsolutno nije smiješno, a ne bi ni njemu trebalo biti.
"Budalice..." O, sad se u vrijeđamo? Lijepo.
"Znaš da sam se sve ono unutra zezao?" Ne znam ja ništa Martine. Znam da ste mi upropastili večer.
"Ma daj, ne misliš da bih stvarno otišao s njom?" I dalje priča sam sa sobom.
"Daj Ninči. Jedva se družim s dečkima iz kluba, a ne da idem po kavama sa curama iz srednje."
Uhvati me za ruku i premjesti je u svoje krilo, ali ga ja odlučim ignorirati još malo pa samo gledam pravo kroz šoferšajbu, ne okrečući još glavu prema njemu. Zaslužio je.
"Nineee." Pati se i ti malo.
"Ninči." Pomazi me par puta po ruci. "Ajde pogledaj me."
Osjetim mu po glasu da je iskren i da misli da sam i dalje stvarno ljuta.
"Duguješ mi sladoled, odmah." Kažem kad okrenem napokon lice prema njemu. Možda su ove sve reakcije i proizašle iz niske razine šećera u krvi. On i njegova "prijateljica" su mi uskratili prijeko potreban desert.
"Jesmo se onda pomirili?" Pita i dalje me držeći za ruku dok je samo zajedno sa svojom premješta na mjenjać pokrećući drugom rukom auto.
"Ne znam. Zavisi hoćeš hodat po kavama s napirlitanim klinkama, Bati." Izimitiram famoznu Maju, samo što ja ne mogu ni izimitirati tu visinu glasa.
"S obzirom da si starija od mene, pa te ne mogu nazvati klinkom, moj odgovor bi bio negativan." Izignorira nadimak koji sam upotrijebila, a iskreno, i zamrzila sam ga u prethodnih pola sata.
"Snađeš se ti uvijek." Prokomentiram opet njegovu snalažljivost s riječima. Uvijek se izvuče, bilo da je izborom riječi ili tonom i načinom na koji ih izgovori.
"Izbit ću ja tebi te ljubomorne bubice čim kući dođemo."
"Hoćeš, hoćeš." Kažem sarkastično.
"Baš hoću. Imam super metode."
"Pazi da ne završiš sam na kauču noćas. Blizu si tom scenariju."
"Ništa, morat ću ti onda dupli sladoled kupit."
YOU ARE READING
Rekla pa porekla
FanfictionZagrljaj i poljubac u kosu su u isto vrijeme napravili i dobro i zlo. Smirio me, jako, bez ijedne progovorene riječi, imao je tu moć. A nije on znao što se događa, ni zašto plačem, nije imao kako saznati, no, osjetio je da mi je upravo ovo potrobno...
