Rekla pa porekla

6. Sve okej?

"Ej, mamita. Kaj ima?" Javim joj se na vjerojatno peti poziv od jutros jer se na prethodna četiri nisam stigla ni približiti mobitelu.

"Nema ništa specijalno. Zapravo, samo sam ti htjela reći da je Borna dolazio sinoć." Koji đav'o on više hoće.

"Ozbiljno? Pa zna budala da ako je Dinamo u Portugalu i ja sam. Što je htio?"

"Lupao je tu po vratima. Mislila sam ga ignorirat, ali uznemiravao je praktički cijelu zgradu pa sam mu ipak otvorila. Jedva sam ga uvjerila da nisi tu. Kaže kako mu se ne javljaš, a on silno želi da popričate i izmirite sve između vas." Sroči mi ukratko.

"Ja ne vjerujem koji je to debil. Ako ti još jednom dođe tak dok ja nisam tu zovni mu policiju, ni ne otvaraj mu."

"Nina, sine..."

"Ništa Nina." Prekinem je odmah. "Zovni i ne otvaraj. Ne planiram s njim komunicirat. Očito si bila u pravu kad si govorila sve ono za njega i molim te da me sad napokon, kad sam došla sebi, podržiš u tome što ga držim van svog života." Kažem na rubu živaca.

"Dušo, znaš da ću te ja podržati u čem god da si i kako god ti misliš da je pravedno tako je i najbolje, ali policija je velika stvar. Bojim se da će ti to donijeti samo dodatne probleme."

"Dobro, mama. Ne moraš ih zvati, ali mu ne otvaraj ni pod razno. Ne znam ni kako do stana uđe. Netko mu mora otvoriti na interfonu."

"Vjerojatno svima zvoni dok ga ne puste. Vrata skoro nikad nisu otvorena. Nego, kak si ti? Dečki?" Upita maknuvši temu sa mog problematičnog bivšeg.

"Dobro sam, malo umorno, ali okej. Dečki su pod stresom, ali su zdravi. To je najbitnije."

"Ništa ljube, odoh počistit ovo što imam da stignem sve završiti prije tekme. Sretno vam."

"Hvala mama."

Gledala je ona utakmice i prije, ali sad nijednu ne propušta. Ponaša se kao da sam ja svih 90 minuta na terenu, a ne kao da uđem jednom ili dvaput na njega po 30 sekundi. Mislim, što manje me viđa na pred kamerom, to bolje.

Pođem namiriti torbu koja ide sa mnom za teren jer se oprema malo istrošila na ova dva zadnja treninga, no, prekine me kucanje na vratima.

"Ej, možeš mi stavit tens prije utakmice, da odradim?" Kaže Bata odmah s vrata.

"Mogu, mogu. Ajde lezi odmah na taj tu." Pokažem mu prstom na stol/krevet. "Sačekaj samo da nađem gel." Još sam pogubljena po ovoj sobici u hotelu koja je prenamijenjena u sobu za terapiju. Iako sam ja sve raspakiravala, ni sama ne znam šta sam gdje ostavila.

"Lijevi ili desni?" Znam da je kvadriceps u pitanju, ali sam zaboravila koji. Tko pita ne skita, zar ne?

"Lijevi." Kaže dok ja mažem elektrode gelom i lijepim ih gdje pokazuje da ga najviše boli.

"Pošto je pred utakmicu, neka ga pola sata ipak." Kažem mu pospremajući natrag na mjesto sve što sam sad koristila.

"Nemoj mi onda pobjeć da se dosađujem ovdje." Našali se.

"Vjeruj mi i da hoću, nemam gdje." Ograničeni smo na hotel jer je dan utakmice, a definitivno mi je zanimljivije biti ovdje nego se valjati po krevetu u sobi kad znam da neću spavati nego razbijati glavu glupostima.

"Sve okej?" Upita nakon što se ja isključim na par minuta razmišljajući o maminom pozivu jer ga nisam imala kad procesuirat s obzirom da je Martin došao čim sam prekinula.

"Ma...nebitno. Ne trebam te još i ja smarati pred utakmicu." Mahnem rukom.

"Slobodno pričaj, ako nije o nogometu. Ostalo mi sve samo skreće misli s toga tako da je, štoviše, dobrodošlo."

"Ma... znaš kako sam ti govorila sve ono za bivšeg i zaruke?" Potvrdi mi klimanjem glave da zna o čem govorim. "E pa sad je umjesto poruka počeo dolaziti i na vrata. Meni je već jednom tako lupao, ali sam se pravila da nisam tu. Taman prije nego si ti ušao, mama me zvala da kaže da je bio sinoć."

"Uff, zajebano. Što ga ne prijaviš? Mogu mu bar neku kaznu za ono remećenje javnog reda i mira dat kad ti ulazi tako u zgradu."

"Znam, to i ja govorim. I rekla sam joj da zovne policiju ako još ijednom dođe dok nisam tu. No, ona misli da to samo može donijeti nove probleme da će tek onda početi nerede praviti." Stvarno ne znam šta da radim. Nisam pametna, eto.

"Vidi, ne znam ga niti znam kako razmišlja, ali moraš nešto poduzet. Ili mu odgovori na poruku ili popričaj s njim. Razumijem ti i mamu, velika je šansa da se naljuti ako je policija tu. No, ako napravi išta više od ovog sad moraš ga prijaviti." Izgleda da se više on unio u rješavanje ovog problema nego ja ili samo pokušava skrenuti misli s utakmice.

"Probat ću riješiti nešto kad se vratimo. Mislim najgore mi je to što dolazi u zgradu, ometa i mamu i ostale stanare. Pozvat će mu na kraju krajeva netko drugi policiju, ako ja ne pozovem."

"Ako ništa, zaprijeti mu preko poruka. Možda je pi*kica pa se povuče." Nasmijem se na ovaj zadnji komentar.

"Hvala ti što mi glumiš psihologa u zadnje vrijeme. Navikla sam da su obrnute uloge."

"Ništa što se jednom masažom ne može otplatiti."

"Ubit će nas drugi."

Stvarno hoće jer od njega ne mogu doći na red. A što ću kad nam ovako prođe svaka terapija. Malo radimo malo pričamo, iako po pravilu, priče tijekom terapija ne bi trebalo biti, ali nama nekako godi. A on je u zadnje vrijeme na svim procedurama čest. Iako se to ne vidi na terenu, ima par poteškoća koje nastojimo sanirati.

"Hoću ti lijepiti traku?" Upitam ga kad završi sa strujom i kad mu skinem elektrode.

"Mislim da mi ne treba, ne osjetim sad da boli."

"Mogu ti je, ako hoćeš, staviti preventive radi."

"Može, al ajd kasnije kad se istuširam da se ne počne odmah odljepljivati."

"Dogovoreno." Spakujem onda i traku u torbu. "Pošalji im samo molim te u grupu da dođu ako išta kome treba sad, da mogu sve za utakmice spremiti."

Nisam nekog velikog posla imala. Par ih je došlo ili na lijepljenje trakica ili na stimulaciju. Tako da smo brzo završili i mogli se spremiti u miru za utakmicu i ja, a i oni kojima je to mnogo važnije.

Mislim da o dobroj pripremi najviše govori činjenica da je utakmica odrađena rutinski, s krajnjim rezultatom od 3:0 za nas. Bila ih je milina gledati. Vidjelo se da uživaju, a uživali su i u svlačionici kasnije. Ne previše, ipak nas za vikend čeka HNL. No, popila se koja pivica. Sasvim dovoljno.

Vožnje do hotela ili natrag doma kad smo u Hrvatskoj su mi postale nešto najdraže, naravno kad su nakon pobjede. Tad su svi veseli, opušteni. Atmosfera bude top, bilo da je 1 ujutro ili 6 poslijepodne. Nekako, baš uživam u tim trenutcima i tad najviše cijenim što sam prihvatila posao i što sam tu gdje jesam.

Tako je bilo i sada u kratkoj vožnji do hotela, pa se nastavilo i za kasnom večerom. No, brzo su ih potjerali jer se trebaju naspavati za let koji je ujutro. Iako smo svi svjesni da neće i da će ujutro biti kukanje i zbog ustajanja i zbog trajanja leta.