Sati

Malvina

Životopis Malvine Trifković sam pročitao u jednom dahu i Kovač me opet oduševio. Iz njega izvire provokacija i želja za osudom svakog licemjerja i onoga što je za licemjerje vezano. Malvina kao tragični junak pleše na ivici ispunjavanja želja drugih i svojih i shvaća kako biti nesretna, kako biti sretna. Odlučila se za ovo drugo, no pitanje je koliko dobro je uspjela balansirati. Udavši se i bježeći kao učenica pravoslavne gimnazije za poznatog hrvatskog trgovca iznevjerila je cijelu obitelj, prvenstveno oca koji daje u to ime izraditi zvono na kojem će stajati njeno ime i koje će kucati samo za vrijeme obljetnica tragičnih događaja i sahrana. Otac nema razumijevanja iako je i sam upitnog morala, barem kada se u knjizi spominju prevare i abortusi ili seksualno devijantno ponašanje. Malvinin odlazak u Zagreb izaziva buru protesta braće njenog muža (iako im je i majka bila pravoslavka) te Malvina jedinu utjehu pronalazi u sestri svoga muža, Katarini. Odnos pun razumijevanja i podrške kulminira vezom, učestalim odnosima i odlaskom u Trebinje, gdje su obje sigurne od malicioznog utjecaja i jedne i druge obitelji. Djelo su smatrali bogohulnim zbog čestih kritika Kovača, a na račun obje kršćanske denominacije u tom trenutku. Čak i to skoro nadrealno smiješno predavanje jednog od likova o psovanju i važnosti moralnog ophođenja djeluje prije svega smiješno. Narcisoidni kler, oni koji bičuju vjernice, upuštaju se u odnose - ponešto za svakoga tko je vjerujući. Iako vjernikom, opisi su mi se, kao dio ponekad objektivnog problema, svidjeli. Progutati knedlu nekada nije baš lako, ali je oslobađajuće u jednom "Svi mi imamo svoje tajne". I tako i jeste, samo što ih Kovač želi ogoliti, javno prikazati. To bi moglo biti nešto sasvim prirodno, nekada izazvati sram  ili čak želju za iskušavanjem istoga. Elem, u Trebinju naše junakinje ne doživljavaju toliko neugodnosti koliko jesu u Zagrebu i okolina ih i ne osuđuje u tom smislu (iako je svima čudno jer dvije žene žive same). Katarina kasnija prevara sa šesnaestogodišnjim mladićem rezultira trudnoćom, nakon čega se Malvina nikada nije oporavila, ali se nastavila brinuti o Katarininoj kćerki. Brinuti - u smislu dopuštanja da živi, jer je bila sve osim prave majke. Na kraju Malvina odlazi u manastir, vraća se izvorištu vjere i tako provodi dane svoga kasnog zrelog života.
Ispuštanjem knjige iz ruku shvatio sam koliko su opisi i korištenje ekavice i ijekavice točni, ponekad uz korištenje arhaičnog jezika. Drugačije se ne može ni očekivati jer i sam autor dolazi s prostora Hercegovine i upoznat je dobrim dijelom s oba načina govora, budući da je i dio života proveo u Beogradu. Drugi su ipak smatrali ida se radi o remek djelu jugoslavenske književnosti 20. stoljeća i da je bez premca pravi prikaz odnosa dva naroda i dvije vjere, pa su Kovača kao autora doživljavali kao izuzetno vrijednu pojavu na našoj književnoj sceni. Službena vlast zabranjuje objavljivanje novih izdanja, autoru se oduzimaju ranije dodijeljene nagrade i na objavu novog izdanja čekat će nešto manje od dva desetljeća. U međuvremenu je Malvina bila objavljena na drugim europskim jezicima, pri čemu je u Francuskoj doživjela najveći uspjeh i tri izdanja, jedno za drugim, zbog čega je i Kovač priznat kao autor. Postoje autori koje bih nazvao provokatorima realnosti, tako bih uradio i s Kovačem. Jedan njegov prijatelj, Danilo Kiš, također je bio provokator prve klase, ali je bio usmjeren na opis društva u cjelini te ponekad seksualno ponašanje. Kovač se, s druge strane, posvetio kritici nacionalizma, licemjerja (seksualnosti i religije) i gorućih problema socijalističke Jugoslavije koja se zgražala nad njegovim djelom jer, pobogu, kakvi su to opisi mržnje naroda, vjera i slično? I Kovač i kreatori cenzure njegovog djela mislili su isto, više nije ni pitanje tko je bio u službi istine, već samo tko je zaista vjerovao da je sve drugačije u običnom narodu. On, kao nimalo naivan čovjek, bio je svjestan da književnost ne smije biti ušuškana u krevet, nego prvi bedem istine i izazivač uzburkanih stanja u čovjeku. Bez toga - pitanje je imamo li književnost uopće. S tim saznanjem, Kovač je bio svjestan i prijetnji po život koje je dobio od samog političkog vrha države, te zauvijek odlazi iz Beograda u Zagreb, gdje ostaje do svoje smrti. U jednom shvaćanju pitam se koliko je Kovač - Malvina i imamo li pravo tako ga odrediti. Isto društvo koje je osudilo Malvinu, njen brak s čovjekom druge vjere, kasnije njenu lezbijsku vezu sa sestrom njenog muža - osudilo je i Kovača jer se usudio da ne mrzi i bude van svih okvira toga vremena u našim zemljama. Ovaj autor do kraja života napisao je još mnoga djela koja postaju sve dostupnija, pa sam nabavio sabrana djela i veselim se analizi njegovih likova, ali i njega kao autora. Iz svake pore njegovog pera vrišti Hercegovina, a i on i ja smo, doduše svatko na svoj način, s njom povezani. Dok ga čitam, uzburkat će mi sto puta duhove, možda ga i opsujem i budem pitao zašto je tako morao pisati, što li ga je natjeralo na to, ali ću nastaviti čitati. Kao kakav mazohista koji se nekada slaže, nekada ne slaže s autorom. Nekada bi ga dizao u nebesa, nekada bio na rubu kamenovanja istog. To bi Kovač opisao kao licemjerje katolika, čovjeka s dvije istine koji sebe ne može i ne želi promijeniti. I (možda) autor je u pravu. Svakom od nas treba više Kovača. Da nas podsjeti da smo ljudi, da nije toliko toga nenormalno koliko je društvo licemjerno i da živimo prije svega - ono što hoćemo. Na tom putu bit će i tragedija i strasti, osmijeha i suza, ali bez toga život nije život, nego životarenje prema utvrđenim propisima (često) licemjerne zajednice.