Sati

Dom

Moj grad propada i to je očigledno. Kroz glavu pleše jedna misao - šta je od grada ostalo. Prazne i kišne ulice koje nisu ispunjene ni blagdanima, lampe i jesenja atmosfera. Ne znam ni što me više tu vuče, čudim se kada me netko pozdravi i pokušavam se sjetiti imena. Ja ovdje ne živim već 8 godina, svako drugo mjesto više je moj dom. Poneka sijeda na glavi roditelja, nova ucrtana bora i sestrino punoljetstvo znak su da i ja starim. Jučer je izbrojala 28 sijedih na mojoj glavi i počela se rugati. Kiseli osmijeh mi se pojavio na licu. Vazduha je prljav, kiša pada skoro svakog sata. Razmišljam o blagdanima, skoro će Uskrs, sutra idem u Mostar. Nisam više siguran čega je bilo i što se sve dogodilo u mom gradu otkad me nema, ali Mostaru se uvijek jednako radujem, najviše zbog ljudi koje sam upoznao, volim, psihologije, povijesti. Možda ga volim više nego sam svjestan, nekad mu se i odupirem, bez većeg uspjeha. Gledam namrgođeno lice u ogledalu, jesam li to ja? Svaki dan sa samim sobom, a opet se ne poznajem dovoljno. Ponekad mi nedostaje ova samoća, nekoliko dana luksuza, potrebna izolacija. Mrzim li kišu, volim li išta? Dani su se pretvorili u pitanja bez odgovora, egzistencijalizam je sam po sebi postao neki oblik smisla života.