Danas je N. došla po sedmi put i rekla da je donijela sliku. Na njoj je samo jedna lastavica i ona predstavlja nju. Kroz hodnik je vikala i ispitivala se za broj ureda. Osmijeh bića koje je nekada venulo, a sada cvjetalo, uljepšao je cijeli kat.
"S ljubavlju, iz Raške. Ili Sandžaka, kako Vama drago. Jedna lasta sam ja, a ne zna čovjek zalazi li Sunce ili izlazi, zar ne? E, nisam majstor, ali baš sam ponosna. A đe ćete je staviti? Nu, na ovi zid bila bi baš lijepa. Ili kući, zašto ne, nije ta slika depresivna. Vidim da čitate Kunderu, ja još nikada nisam, uvijek mi se Čehoslovačka činila dalekom. Ja sam više za Selimovića. Elem, dobro sam, i penzija je tu, ali sam htjela doći, pa da s nekim pričam šest sedmica, ne ljutite se jer sam tu? Jašta, daleko bilo. U Pazaru niste bili, šteta, a baš je postao pravi grad, znate da smo veliki i u prvih pet? Nisam pomišljala na zlo, da budem iskrena. Sada me đeca mnogo opominju jer stalno putujem. Z. i ja bili smo kod njegovih, u Crnu Goru, posjetila sam i Ostrog. Ja sam počela da živim, zaista počela da živim. Moju je dušu ispunila poezija i ja sam počela da slikam, zamislite. Ja slikam. I prije sam, ali sada imam inspiraciju, sada živim ono što ostavljam kistom. I baš me briga za sve. Kažu da će snijeg brzo, volim ovo mjesto kada zabijeli. I magle, čak i magle. Nego, uzmite sliku i govorite šta ćete s njom, hoće li vas sjećati na mene? U njoj ima i ljubavi, to pokazuju ove boje. U njoj ima i ljubavi. Budite mi dobro. Do petka, vidimo se."
Lakim korakom je krenula i ostavila me da skupljam njene riječi, kao djevojčica je koračala i pjevala Moj golube, kao nekada. Ovoga puta ipak malo sretnija.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
