Angel Without Wings #WWC

Part 1.

Ustala sam vrlo kasno, što je posebno čudno za mene. Inače, ranoranilac, ustajala sam rano i prošetala moju dušicu Sally. Predivan bucmasti psić pasmine samojed, bijele boje poput snijega, svako jutro je nestašno trčkarala po mojoj sobi čekajući da se probudim.

Ustala sam i ugledala par velikih crnih očiju kako me gledaju i samo sam odmahnula rukom. Nisam bila zainteresirana za ništa. Vjerojatno zbog vremena. U Londonu je danas padala obilna kiša, što mi se i nije baš najviše svidjelo, jer nisam u mogućnosti provoditi vrijeme vani  sa Arianom, Sally, Lou i mamom, a naše šetnje gradom uvijek su popraćene pričama o One Directionu.

  Kad bih krenula nabrajati moju priču o One Directionu, pričala bih sto godina, doslovno.

Lijeno sam ustala iz kreveta obavila higijenu i spustila se u kuhinju na doručak gdje su već bile moje dvije najveće ljubavi, mama Monica, moj uzor, najbolja prijateljica, sve, i moja sestra Lou, moja ljubav, sreća, zapravo moj dnevnik. Njima apsolutno sve mogu reći bez straha da će bilo kome išta odati ili još gore, da će me osuđivati. Sjela sam za stol, mama je donijela palačinke i mlijeko te me poljubila u čelo.

"Jutro ljenčino. Gdje si dosad? Brinule smo se" rekla mi je mama. "Eto me, malo sam pospana. Valjda zbog vremena" rekla sam pospano. "Moš' mislit. Opet si visjela s Arianom na Skype-u cijelu noć" upala je Lou u razgovor. "Nisam kunem se. Otišla sam na spavanje nakon što smo odgledale film" obranila sam se. "Dobro cure. Ajde doručkujte a onda ćemo zajedno do grada idemo u shopping" rekla nam je mama prije nego smo se posvađale. "Yaaayy!!!" viknule smo Lou i ja zajedno, a zatim se bacile na jedenje palačinki.

Kad kažem bacile, ne mislim doslovno bacile, već ono... Ma znate na što mislim.

Doručak je bio carski. Ustala sam od stola, zagrlila mamu i seku i otrčala do sobe pjevajući 'Where do broken Hearts Go'. Upalila sam laptop, ušla na Youtube i pustila si pjesmu No control. Okrenem se i otvorim ormar. Koma!! Što obući? Obuti? Mislim, pun ormar svega a ja ne neznam što bih stavila na sebe. Užas! I tako, ja sam premišljala i premiještala tu jadnu odjeću dok Lou nije upala u sobu kao neki manijak.

"Jessica, spremaj markere, majice, mobitele, sve!!" rekla je i doslovno mi vrištala u uho. Izgledala je totalno izbezumljeno. "Isuse Kriste, što se dogodilo, smiri se!" uplašeno sam joj rekla jer sam se i sama uplašila. "Pa ne mogu ženo, One Direction je u centru Londona danas, sutra je koncert u areni! Zar se ne sjećaš?!" vrisnula je još jednom.

Sutra?

Zar već?!

Pa ja sam potpuno zaboravila! Nakon dugih 164 dana ja ću napokon vidjeti moje anđele. Napokon ću ih gledati, doduše iz prvog reda. "Zar već!? Lou, znaš li što ovo sad znači?" pitala sam ju i primila za ramena gledajući ju u oči. Kimala je glavom kao neki luđak do joj je osmijeh na licu rastao iz sekunde u sekundu.

"Ludo! Mi idemo u centar sad! Vidjet ćemo ih možda, Bože ja ovo ne mogu..." rekla sam, primila se za glavu i hodala po sobi kao da sam poludjela. "Ne budali, vidjet ćemo ih sigurno, spremaj se krećemo!" rekla je i vrisnula još jednom.

Kao top je ispalila van iz sobe i vikala kako će upoznati One Direction i kako nema sretnije osobe od nje.

U redu.

Zašto se čudim, i ja sam takva. Dobro, ne baš toliko luda.

Ne mogu vjerovati, tko zna, možda mi se posreći pa naletim na jednog od njih. Obukla sam razderane traperice, hoodie i bijele visoke Conversice. Uzela sam mobitel, marker i jednu njihovu sliku. Jednu od najljepših koju sam imala. Spustila sam se dolje a Lou me čekala spremna i uzbuđena baš kao i ja.

Lutate smo ulicama Londona kao izbezumljene svete krave u Indiji dok nismo stigle do centra.

Tamo je bila ludnica. Stotine cura i fanova koje bi vrištale svaki put kad bi neko iz banda izašao van na ulicu. Lou i ja samo smo se držale za ruke i lutale centrom nadajući se da će se nešto dogoditi. Mama je u međuvremenu otišla u shopping sama, vidjela je da nas ne zanima. Pustila nas je i mi smo bile presretne.