Everything Has Changed

Chapter one

"Let it go, let it go. Can't hold it back anymore. Let it go, let it go..." čula se meni veoma draga melodija. Nisam je htjela prekidati nego sam se digla u sjedeći položaj. Prošla sam rukom kroz kosu, te nastavila slušati. "Don't let them in, don't let them see. Be the good girl you always had to be. Conceal, don't feel, don't let them know. Well now they now...". Nikada ne slušam pjesme do kraja pa sam tako i ovu morala prekinuti.

Bez imalo volje sam se digla sa kreveta i laganim korakom se uputila u kupatilo. Sad treba da se suočim sa mojim odvratnim i izmorenim licem u ogledalu. To me uvijek podsjeća na činjenicu da imam jadan život i da za razliku od ostalih moram sve sama da radim. Osobe kojima su roditelji sve obezbjedili nikada me neće moći shvatiti.

Nakon obavljanja jutarnjih rutina sam se zaputila ka kuhinji. Na brzinu sam spremila doručak svjesna činjenice da ne smijem zakasniti na fakultet. Otišla sam do Peterove sobe u namjeri da mu pomogem da ustane, ali je on to učinio i bez moje pomoći.

-Jutro. -rekla sam sa blagim smješkom na licu. Od njega sam kao i uvijek dobila kuliranje. Tako je sve od onog nemilog događaja. Lagala bih kada bih rekla da se nikada nije ponašao prema meni kao pravi otac, ali ovakvim postupcima briše sva lijepa sjećanja iz moje glave. I to boli, stvarno me boli. Ali se trudim izdržati sve zbog moje majke.

Izašla sam van iz sobe, te se zaputila ka maminoj u rukama noseći vodu i tablete koje ona treba da popije. Nekada je bila sasvim zdrava. A onda je od šoka izgubila moć govorenja, a nekoliko mjeseci kasnije postala i srčani bolesnik. Mnogo mi je teško da je gledam ovakvu, ali ona je razlog što se i dalje trudim istrajati.

Nakon što je mama popila tablete, ja sam se uputila ka svojoj sobi. Odmah sam otrčala do ormara, te pokušala da nešto iskombinujem. Nemam baš mnogo odjela, ali ipak se nađe nešto. Izvukla sam nove teksas farmerke, za koje sam štedila 20-ak dana, te bijelu majicu sa plavim printom. U staru ofucanu teksas torbu sam ubacila jednu knjigu i dvije bilježnice. Nemam ja para na bacanje, da bih kupila više od jedne knjige, koja mi je sasvim dovoljna. "Hit the ground, hit the ground..." začula sam zvuk pjesme koja označava da me zove Melody, moja najbolja drugarica.

-Hej Mel. -veselim glasom sam rekla kako sam se sada i osjećala. Nakon dužeg vremena idem na fakultet sa osmijehom na licu, bez nekog posebnog razloga.

-Hej.. Jesi krenula? -upita me ona svojim krupnim glasom. Ko bi rekao da ona tako visoko pjeva? Niko.

-Evo upravo sam izašla iz kuće. Stižem. -prekinula sam želeći da izbjegnem njena suvišna pitanja. Izašla sam iz dvorišta ugedavši zgodnu crvenokosu curu na kraju ulice. Mahnula sam joj nakon čega se ona nasmješila te krenula ka meni.

-Evo me..-pomalo zadihano sam rekla spustivši poljubac na njen obraz. Za osobe sa lošom kondicijom, poput mene, i 10 metara brzog hodanja predstavlja veliki izazov.

Iako je juni, vjetar je poprilično jak. Tako da mi mrsi kosu i razbacuje je na sve strane. To me strašno nervira. Nadam se da danas neće biti kise, jer mrzim kišu. Počinjem kao onaj štrumf koji sve mrzi, ne znam kako se zove. Mah, kako god.

-Još malo pa kraj prve godine. -uzviknula je veselo, što je i meni i njoj izvuklo osmijehe na lice. Predavanja stvarno znaju biti smorna. Pogtovo kada je u pitanju fakultet kao što je moj.

-Najviše ću se odmoriti od profesora Vebba. Lik je stvarno dosadan. -isfrustrirano sam rekla u glavi stvarajući sliku njegove odvratne face. Mislim nije on toliko ružan, ali njegova profesija je da nalijepi svakog učenika. Mel se sa njim jednom svađala zbog toga, pa ju je izbacio sa predavanja.

-On ima zbodnog sina. -ispustila je jedan od svojih tipičnih komentara. Od nje se uvijek može očekivati nešto takvo. -Nego, mogle smo večeras vani? -refleksno sam se okrenula ka njoj te digla obrvu. Mislim da na to pitanje već unaprijed zna odgovor. Ali me tim' pitanjem samo podsjeća na to koliko jadan život ja zapravo imam.

-I sama znaš kakav je Peter. Znaš da ne mogu. -tužno joj odgovorim spustivši pogled dole. Nije baš dobar osjećaj kada imaš 19 godina a ne izlaziš. Rado bih ja išla sa njom, ali meni je Bog odredio drugu sudbinu. Ja ću morati da radim čitav život, dok su njoj roditelji obezbjedili sve u životu. Živi sama u stanu i ima sve sto joj je potrebno za bezbrižan život.

-Daj Sarah! Do kada ćeš slušati Petera? Vrijeme je za promjene. Zar nije dovoljno to što si najbolje godine provela sa njima i radila za njih? -kao i uvijek bila je upravu. I sama znam da je vrijeme ali ima nešto što me koči. Nešto što mi neda da napredujem. A to nešto je strah. Ni sama ne znam čega se tačno plašim. Jednostavno imam predosjećaj da će se nešto loše desiti ako mu se suprotstavim.

-U pravu si. -rekla sam te se nasmješila primjetivši da se i na njenom licu razvukao širok osmijeh. Moraću da pokušam sa promjenama jer je ovako stvarno teško živjeti. Pkazaću ja onom govnetu od moga oca koliko sam jaka. Moraće da shvati da ja ne planiram čitav život raditi ono što on kaže. Proteklih godina sam naporno radila tako da sam sada zaslužila bar malo jebenog odmora i zabave. A red bi bio da se zaljubim. Nikada nisam osjećala te proklete leptiriće u stomaku i sada bi bilo pravo vrijeme za to. Ko zna? Možda u tom provodu upoznam i svog princa za kog sam svih ovih godina bila uvjerena da ne postoji. Da li ima ikakve nade za mene?

________________________________________

Ja volim pisati duge nastavke, ali ovaj prvi je ispao užasno kratak i dosadan xD Nadam se da će bar neko čitati moju priču, jer će kasnije biti zanimljivije. Sljedeći nastavak ide nakon što bar neko pročita xx