Everything Has Changed

Chapter nineteen

Zayn's POV.

Još od jutros je tražim, ali bezuspješno. Tražio sam je po cijelom Londonu. Na svakom sumnjivom mjestu. Pokušao sam i na mjestima za koja smo samo Perrie i ja znali. No ni tamo je nije bilo. I policija je traži, ali ni njima ne ide bolje nego meni. Polako počinjem da očajavam. Šta ako je ne nađu? Nikada sebi neću moći oprostiti ovo. Nikada... Zbog mene je oteta i silovana. Ko zna šta je Perrie uradila njenim roditeljima. Ne želim ni da pomišljam na to. Samo se pitam kako Perrie može biti tako okrutna. Kako? Ona je sama kriva što smo raskinuli, nema sada šta da traži.

Začuo sam mobitel kako zvoni i samo sam se nadao da je to ona. Da bi je policija mogla locirati. Kada su vidjeli da me ona zapravo zove, pokazali su mi rukom da se javim.

-Zayn ne slušaj ovu glupaču što ti priča. Vo... –začuo sam Sarahin glas, no izgleda da joj ga je Perrie uzela.  Osjećao sam se tako uzbuđeno jer sam nakon tri dana opet čuo njen  glas. Ako ništa, bar znam da je živa. No zadnja riječ... Šta je pošla da kaže? Nije valjda ono što mislim da jeste?

-Hej Zayn. –sa druge strane slušalice se začuo Perrien glas. Toliko me nervirala sa tim nekim iritantnim tonom, no morao sam ostati pribran. Zbog Sarah.

-Perrie, slušaj me. Samo pusti Sarah i njene roditelje i sve će biti u redu. Važi? –ni sam ne znam šta sam pokušavao ovim riječima, no samo znam da moram odužiti razgovor. Samo mi je jedna minuta potrebna i moći ću da nađem Sarah. Samo jedna minuta.

-Ne, neću je pustiti. Više je nikada nećeš vidjeti. Ja ću je ubiti, jer te volim. –zvučala je kao neka bolesnica dok je izgovarala te riječi i samo sam se još više plašio za Sarah. Uhvatila me neka strašna panika i morao sam pod svaku cijenu odužiti ovaj razgovor.

-Ne lažem te. Ja... Ja zapravo nikada nisam ni voljeo Sarah. Bio sam sa njom samo da tebe zaboravim.  –izgovorio sam najveće laži u svom životu. Činio sam sve samo da ne prekine poziv i samo se nadam da Sarah nije čula to što sam rekao. Ne želim da stvarno pomisli da je to istina.

-Ne, ti lažeš! –viknula je te prekinula. Glasno sam opsovao, snažno udarivši nogom o' sto. Policajac me pogledao nekim prijekornim pogledom, no nije me bilo briga.

-Koliko sekundi? –upitao sam u nadi da će biti ta jebena minuta koja nam je potrebna. Samo jedna minuta i mogli bi naći Sarah. Nervozno sam prošao rukom kroz kosu, dok sam čekao da mi konačno kažu.

-54 sekunde. –odgovorio je ćelavi čovjek u uniformi. Zbunjeno sam ga pogledao pitajući se da li je to možda dovoljno. Ako nije, ja ne znam šta da radim. Polako očajavam. –Možda možemo nešto učiniti. –njegove riječi su me malo smirile, no i dalje sam osjećao strah. Koji me nikako nije napuštao. Mislim da bih se manje plašio da se meni nešto desilo. Jednostavno ne mogu podnijeti da je ona tamo negdje zatočena, a ja tu sjedim bespomoćan. Najgore je saznanje da ne mogu ništa učiniti da joj pomognem. To me ubija. Učinio bih bilo šta, samo da znam šta.

Dok su oni nešto radili na svojim računarima, ja sam nervozno hodao desno-lijevo po prosotriji. Ruke su mi se strašno znojile i to je bilo prouzrokovano strahom i nervozom.

–Mislim da smo ih uspjeli locirati. –rekao je ćelavi i ja sam odmah dotrčao do njih. –Nije precizno, no možemo ih naći. –srce mi je počelo ubrzano kucati, dok sam grabio jaknu i izlazio vani.

-Malik, ti ne možeš ići! –rekao je inspektor, no ja sam ga samo ignorisao i izašao vani. Nije me briga za to što ja neću biti siguran, samo se želim uvjeriti da je Sarah živa i zdrava. To mi je jedino bitno.

Sarah's POV.

Sjedila sam u ćošku prljavog podruma sklupčana i u suzama. Nemam više snage ni da ustanem. Zaynove riječi koje je izgovorio Perrie su me probole u srce, iako ne znam ni da li su istinite. Ne znam ni da li je on mislio to što je rekao, ali znam da me mnogo zaboljelo. Pogodile su me pravo u srce i našle mnogo pitanja koje sama sebi postavljam. I to su upravo ona pitanja od kojih uporno bježim i pokušavam da ih zakopam duboko u sebi. Jedino što mi je sada ostalo je nada i nje se moram držati. Sada me najviše strah za moje roditelje. Šta im je Perrie mogla uraditi? Bolje joj je da su dobro i da im ništa ne fali.

Ubrzo se vani čula neka buka, kao i mnogobrojni glasovi. U sobu je ušla Perrie, ovaj put bez svojih mnogobrojnih pomoćnika. Na licu su joj bili izraženi strah i nervoza. U meni se odjednom probudila neka nada... Nada da su me možda pronašli. Da me Zayn došao spasiti. No nisam htjela previše da očekujem, jer se uvijek razočaram.

-Bolje ti je da kreneš, jer neću oklijevati da te ubijem. –rekla je i snažno me pogurala ka vani, sa pištoljem na mom potiljku. Namrštila sam se i krenula hodati onako kako mi govori. Ubrzo su se začule policijske sirene, koje su me na neki  način ohrabrile. No to je nestalo čim sam vidjela kako Perrini pomoćnici drže moju mamu i Petera i isto tako im drže pištolje na potiljcima. Bilo mi je teško gledati ih takve, pogotovo kada znam da sam ja kriva zbog toga. Malo je falilo da zaplačem kada sam ugledala mamu svezanu, prljavu i sa pištoljem na potiljku, no zbog nje sam i suzdržavala suze.

-Sranje, uhvatiće nas. –progovorio je jedan od pomoćnika i tada sam shvatila da je to upravo onaj koji me silovao. Omišljala sam se da li da odem tamo i da ga ubijem istim onim pištoljem koji drži u ruci. Da tu nisu moji roditelji, učinila bih to bez ikakvog razmišljanja. Taj čovjek mi je uništio život. Mrzim ga! I ako se ikako uspijem izvući odavde-ubiću ga.

Vrata podruma su se otvorila i unutra su ušli policajci. Bilo ih je znatno više nego otmičara, no to mi nije davalo neku šansu da se spasim. Jer znam vrlo dobro da je Perrie spremna da puca. Ona je spremna na sve, pa čak i da me ubije... Kada ovko razmišljam, moram priznati da mi i nije baš tako svejedno za moj život. No veći strah imam za sigurnost moje majke. Moj pogled je odlutao na crnokosog dečka koji se uporno pokušavao progurati i doći do mene. Srce mi je počelo ubrzano kuti i samo sam mu htjela utrčati u zagrljaj. Samo to sam htjela i ništa više. Kao i cijelo ovo vrijeme dok sam bila u ovom zagušljivom podrumu.

-Samo se predajte i niko neće biti povrijeđen. –jedan od policajaca je barem pokušao razgovrati sa Perrie, no ona se zlobno nasmijala, još više se pomičući iza mojih leđa. Htjela je biti sigurna da je metak neće pogoditi. Jer ako krenu pucati, metak bi pogodio mene, koja sam svojim tijelom štitila Perrie.

-Ne dolazi u obzir! Ili nas pustite, ili ću ovoj kurvici raznijeti mozak. –da mi pištolj nije prislonjen uz čelo sigurno bih je udarila zbog ovog 'kurvice', no ovako mogu samo da gorim od ljutine u sebi. Slobodnom rukom mi je uhvatila kosu i tako se pokušala još više zaštititi.

-Posednje ponuda, ako želite ostati živi. –rekao je policajac i ja sam osjećala svoje srce kako se polako penje u grlo. Ovi stvarno planiraju pucati? Šta ako pogode moje roditelje? Mene? Htjela ja to sebi priznati ili ne... Osjećala sam ogroman strah. Panika je počela rasti i htjela sam reći policiji da ih puste da pobjegnu. No činjenica da me onaj monstrum silovao i da bi tako mogao ostati nekažnjen, ne da mi da to učinim.

-Nikad. –nakon što je Perrie izgovorila te riječi, inspektor, ili čovjek koji je glavni pokazao je policjacu pored sebe neki znak i oko mene je krenula pucnjava. Nisam znala ni šta radim, a ni gdje se nalazim. Samo znam da sam osjetila jaku bol u trbuku i da sam pala. Tama mi je polako dolazila na oči, dok se buka oko mene polako utišavala. Osjetila sam neke ruke kako me odižu od zemlje.

-Sarah, izdrži, molim te. Bićeš ti dobro... –negdje u daljini sam čula dobro poznati muški glas, no kao da nije dopirao do mene. Kao da je ova bol u mom stomaku preuzela sve funkcije u organizmu.

-Zayn... –bilo je sve što sam uspjela reći. Teško sam se nakašljala i ispljuvala sam malo krvi. Uspjela sam nekako otvoriti oči i mutna Zaynova slika mi se stvorila pred očima. Stajao je iznad mene, dok mu je nekoliko suza skliznullo niz lice. –Volim te... –tiho sam ispustila te zatovrila oči.

-Volim i ja tebe... –bilo je zadnje što sam čula prije nego što sam utonula u vječni san.

-THE END-

____________________________________

Eto, došao je i kraj ove dosadne priče. Iako ga možda još niste očekivali. Moja prva priča je završena i osjećam se nekako srećno zbog toga.

Ostao je još Epilog i onda se zauvijek opraštamo od Everything Has Changed. :)

Molim vas da svi ostavite poslednji komentar i svoje mišljenje o cjelokupnoj priči.

Hvala vam svima koji ste čitali ovu glupost.

Love ya xx