Suđena im je ljubav!❤

Kraj

Author's p.o.v.

Nekoliko godina kasnije...

Ona je stajala u hodniku sada već njihovog doma. S njim je naučila razliku između kuće i doma. Naučila je voljeti i biti voljena. Dok je stavljala srebrne naušnice koje joj je poklonio za njihovu treću godišnjicu veze, gledala se u ogledalo. Gledala je svoju dugu, bordo haljinu. Naslonjen na vrata iza nje je stajao Mario, gledajući u nju, smijao se. Nije mogao sakriti osjećaje koje su sada već svi znali.

Lucii je bio rođendan.
On joj je pripremio iznenađenje koje nikad neće zaboraviti. Da, zaprosit' će ju.

Nije joj rekao gdje idu, već joj je samo kupio tu haljinu i rekao joj da ju obuče. On je nosio tamno plavo odjelo i tamno plavu kravatu. U tonu.

Unajmio je i limuzinu i otišli su u onaj restoran u kojem su bili na prvom spoju.
No, nije ju tamo zaprosio.
Nisu htjeli imati večeru sa prijateljima i rodbinom, jer ju je Mario htio samo za sebe.

Nakon divne večer, smijanja i prisjećanja događaja od početka zajedničkog života, izašli su vani. Prošetali su isto kao na prvom spoju.
Ali nije počela kiša.
On ju je zaustavio, počeo gladiti po licu, pa samo kleknuo.
To je bio taj trenutak. Taj najljepši osjećaj na svijetu.

Kad ste s nekim koga neizmjerno volite, nije vam važno ništa drugo. Trenutak u kojem se nalazite je bitan. Najbolja stvar u vezi budućnosti je ta da dolazi samo dan po dan. Zato živite svaki dan.

Nekad vas i trenutak iznenadi i napravite ono nešto što ste mogli samo u snovima ili ono što nikad niste ni sanjali. I onda se vratite na ljude. U tom trenutku se možete posvađati, isto tako i pomiriti. U trenutku možete promijeniti mišljenje. U ovoj priči, Mario nije promijenio mišljenje o Lucii i u onim čudnim trenucima, onim teškim, kad mu priznala neke stvari. To samo govori koliko je ljubav jaka. On ju je poznavao, nije htio odustati od nje, kakva god bila. Nije ona bila loša, samo u tim nekim trenucima, nepromišljena. Svi smo takvi.
I ne zaboravite, živite u trenutku.

Samo za Luciu❤
Kraj!